Arhiv tekstova

Ostao sam ne malo iznenađen kada mi je prošloga tjedna cijenjena kolegica s beogradskog RTS-a, s kojom izvrsno surađujem na zajedničkim temama, na replay vratila e-mail poruku rekavši: »ne trebate mi slati cedevite i bajadere - toga sada, hvala Bogu, imamo ovdje u Mercatoru«. 

Želio sam samo, budući je moja kolegica s HTV-a ondje snimala reportažu,  razveseliti gospođu Veru nečim našim, a znam, rado viđenim i kušanim i ondje kroz sve olovne godine. Sjetih se kolega s Radija B-92, koje sam u njihovoj redakciji snimao za HTV još 1992. Bio je to tada veliki pothvat. Sjećam se da su me bili dočekali s: »Pa, jeste li nam donijeli cedevite?!«... 

Tada nisam. Stvari se očito mijenjaju i u Beogradu. U Zagrebu se veselimo blagodati hipermarketa već četiri-pet godina. Počelo je tada sramežljivo »Segroom«, pa se nastavilo »Getroom«, dugo smo čekali »Metro«, da bismo posljednjih dvije-tri godine bili zapljusnuti lavinom u nizu: Mercator, Konzum, Mercatone, Merkur, Lesnina, Plodine, Bauhaus, Pevec,

Gramat, King Cross, Ipercoop, Importanne, Kaptol, Billa... 

Obitelji se više ne dijele prema tome očekuju li hoće li na sljedećim izborima pobijediti »plavi«, »žuti« ili »crveni«, već prema tome u kojem je carstvu trgovine ponuda veća, cijene niže, a osoblje uslužnije?! Subota je dan kada radni narod kreće u boj kolicima, a nedjeljom poslijepodne - nakon zajedničkog ručka s kumovima ili prijateljima - razvit će se iskrena ideološka rasprava jesu li parkirna polja obilježena pojedinim duginim bojama pred King Crossom apsolutno najbolja ideja pred svom ostalom konkurencijom, ili su u Getrou cijene svega i svačega doista osjetno niže od drugih?! Pitanje je obiteljske časti argumentima obraniti boje »svoga« najmilijeg shopping-centra. I na nedjeljnoj se kavi mora dokazati i prijatelju i sebi da je jučer potpisanih 500-600 kuna na slipu kreditne kartice - pametno uložen novac! 

A onda opet dođe petak... Vrijeme zbrajanja »žrtava«. I internet-bankarstvo postaje normalna stvar. Moja »najmilija« banka, Zagrebačka, prije nekoliko

mjeseci dala mi je - token. Krasan mali »digitrončić«. Uz njegovu pomoć mogu uvijek vidjeti - koliko je supruga i gdje platila pelene za klinca? Mogu platiti račun za grijanje ili čistoću i s kompjutora u Beču ili Haagu...

Divno! Prošloga tjedna podigao sam još jedan token od druge »najmilije« banke, Raiffeisen (da ne moram čekati reda na šalteru, tješim sebe). Ostajem, dakako »vjeran« Zagrebačkoj, jer u njoj mi je i tekući, i stambeni kredit i ulog u stambenoj štedionici i ulog u drugom mirovinskom stupu i ulog u investicijskom fondu...

Gledam u novi »token« Raiffeisen banke. Spravica je dizajnom ljepša od tokena Zagrebačke. Na poleđini, uz serijski broj (strateški važan podatak, skoro kao i jedan od 15-tak PIN-ova koje nosim u glavi) piše: Made in China. I tu se ja zamislim... Pa, zar ovako bedastu spravicu nitko u Hrvatskoj nije znao napraviti?! Pogledam u paketić čačkalica, prošle subote kupljene u Getrou. Napravljene su u Sloveniji. Baterije? U Španjolskoj. Tekućina za vjetrobransko staklo na autu? U Italiji. Paket smrznutih škarpina bez glava od 3 kg? U Kaliforniji, SAD... 

U četiri golema paketa dovučena iz Getroa (našeg obiteljskog i, naravno, najboljeg shopping-centra) naše, hrvatske, su: pileće noge, hrenovke »Gavrilovićke« i trapist-sir! Pa, i nisu baš neki izumi... Ničega sličnog »tokenu«... 

»Lani smo izvezli roba tek za 45,7 posto svega što smo uvezli.« Dobro, tješim se, pa tu je i turizam... E, onda piše da smo od turizma zaradili između 3,8 do 4 milijarde dolara. Lijepo. No, to je tek dvije trećine »preostalog« robnog deficita. »Nepokrivene« su debele milijarde. Mene, građanina, dakako od toga više brine stabilnost kune. Jer, stambeni kredit treba otplaćivati - 30 godina! A država »nepokriveno« »pokriva« prodajom »Sunčanog Hvara«, pa INA-e, pa... Što kada toga nestane? A stambeni kredit, kao i sve drugo, »vezan« je uz - euro!

Euro je naš spas, za one koji »prežive«! Tako mi je barem objasnio ekonomist Mladen Vedriš, odavno nezavisni stručnjak, a još ranije ekonomski savjetnik predsjednika Tuđmana. Sjedili smo nedavno za istim stolom na jednom domjenku u zagrebačkom »Sheratonu«. Pitah ga - zašto se javno tako zdušno zalaže za tzv. kontroliranu inflaciju kad ona na našim prostorima nikad nije bila kontrolirana i uvijek je skrivala u sebi svu balkansku neproduktivnost?! Rekao mi je da »model jake kune« traje već tako dugo (od

94.) da ga je sada i nemoguće napustiti. Stoga, misli on, Hrvatska će ovakva dočekati euro i ulazak u EU. No, to će, kaže, tek donijeti pravu borbu za opstanak onih koji budu imali sreće da rade. Jer, sadašnjih hrvatskih prosječnih 500-600 eura na mjesec trebat će zaraditi po europskim standardima produktivnosti. A to mnogi neće moći. 

Doista, danas mi je teško zamisliti život bez kineskih »tokena«. Ali ne bih volio da mi otplatu kredita dovedu u pitanje svi oni kojima ništa ne pada na pamet za proizvoditi i prodati osim cedevite, bajadera i pilećih nogica...