Arhiv tekstova

Dugogodišnji neprikosnoveni lider vojvođanskih Hrvata, prvi i jedini predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, mr. Bela Tonković, oduvijek se nalazio u središtu kontroverzi. Međutim, posljednjih godina, raslojavanjem političke scene unutar hrvatske zajednice, osnažile su kritike iznutra. Ima li Tonković odgovore na nove izazove, pokušavamo saznati u ovom razgovoru.

 

4Formiranje Hrvatskog nacional-nog vijeća desilo se uz potrese koji su nam dobro poznati. Kakva će biti dalja uloga i strategija DSHV-a u radu HNV-a?

Treba reći da je DSHV poslije elektorske skupštine razgovarao s odgovornim ljudima s liste »A« i predložio da formiramo zajedničku komisiju koja će izraditi zajednički prijedlog statuta nacionalnog vijeća. Odgovor na to bio je jedan gotov prijedlog statuta kojem su po našem viđenju nedostajale najosnovnije stvari. 

Mi smatramo da je HNV vrlo ozbiljna institucija hrvatskog naroda i da njegov statut mora biti osnova za nadvladavanje postojećih, kao i eventualnih budućih razmimo-ilaženja, na područjima za koja je vijeće nadležno. To su: službena uporaba jezika, kultura, prosvjeta i mediji. 

Imao sam čast da od prvog dana budem član ekipe koja je radila na prijedlogu Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih i etničkih zajednica i od samog početka je postojao  konsensus da nacionalna vijeća nisu krovne organizacije i da neće nadomjestiti postojeće organizacije - ni kulturne, ni sportske, pa niti političke stranke. Drugo, taj zakon definira nadležnost i položaj nacionalnih vijeća u pravnom sustavu SRJ, odnosno sadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Smatram da osnova za dugoročan rad HNV-a treba biti temeljena takvim statutom koji će uzeti u obzir demokratske tekovine naših prostora i ugraditi ih u sebe. Jedna od osnovnih stvari je da se takvi dokumenti zajednički rade, da se usvajaju s najmanje dvije trećine članova nacionalnog vijeća, te da to treba biti dugoročna osnova za izgradnju institucija hrvatskog naroda na područjima negove nadležnosti.

 

4To se onda odnosi i na stranke, jer nije baš precizno definirano čime bi se trebala baviti nacionalna vijeća?

Odnosi se i na stranke, a zato sam i rekao da vijeće nije krovna organizacija. Ono ne ukida, čak ni ne koordinira rad kulturnih i drugih društava. Na području kulture treba izraditi zajedničku osnovu, a i na drugim područjima s kojih će HNV djelovati kao jedan vid državne administracije. Nacionalno vijeće treba zajednički nazivnik interesa ugrađivati kroz svoje prijedloge državnoj administraciji i u određenim segmentima i parlamentima. Postoji bitna razlika između rada nacionalnih vijeća i političkih stranaka, koje su organizirane na daleko širem području radi definiranja interesa građana, odnosno glasača koje zastupaju.  Stranke te interese zastupaju u parlamentarnoj proceduri prigodom pripreme i usvajanja odluka, zaključaka i zakona, dok u izvršnim organima državne vlasti sprovode usvojene zakone u koje su ugrađeni interesi i tih birača. Nijedno nacionalno vijeće nije član nijedne skupštine i nikad neće biti u izvršnoj vlasti.

4Kada se vratimo na prvo pominjanje HNV-a, to je bilo prije mnogo godina, kada se govorilo o privremenom nacionalnom vijeću,  i to od strane jedne grupe u okviru DSHV-a. Došlo je do razmimoilaženja, a ima li ova situacija sada veze i korijen u tom nerazumijevanju?

DSHV je još 1992. usvojio programsku odluku da će se zalagati za osnutak HNV-a, a ono što se kasnije dogodilo bilo je u mnogo drugačijem političkom okruženju. Ne smije se zaboraviti da je nedugo prije toga osnovano Privremeno bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka i da je država na to reagirala vrlo oštro. Ljudi su osuđivani na zatvorske kazne i politička elita u Sandžaku je bila desetkovana. U takvoj političkoj klimi je jedna grupa unutar DSHV-a, bez konzultacija s rukovodstvom, sazvala sjednicu na kojoj su odlučili da će osnovati nacionalno vijeće. DSHV je morao reagirati i pozvao je na povlačenje te inicijative, što te osobe nisu uradile. DSHV im je prijetio da će ih isključiti, ali radi toga nikog nije isključio, i nitko nije dobio formalno isključenje. Dakle, problem nije bio sa sadržajem, već u političkom tajmingu. Taj potez je bio bez podrške rukovodstva, a treba snositi i odgovornost. S tim ljudima, koji su se malo udaljili iz DSHV-a, i dalje surađujemo.

 

4Pokušajmo osvijetliti i bližu prošlost. Koliko se od 5. listopada  2000. do danas promijenio položaj Hrvata na ovim prostorima i imamo li razloga za zadovoljstvo?

Na vlast su došle snage s kojima je DSHV vrlo prisno surađivao i za vrijeme Miloševićeva režima. Već otprije smo u mnogim točkama imali iskristalizirane iste poglede i rješenja, kako općih, tako i manjinskih problema. Na vlast su došli ljudi koji su zajedno s nama trpjeli, koji su znali za naše nevolje, ali su znali i za naša stremljenja, želje i nade. Mnoga od tih pitanja smo i u osobnim razgovorima i na seminarima razmatrali, uglavnom u inozemstvu. Dugujemo zahvalnost mnogim međunarodnim organizacijama za unapređenje demokracije koje su nas pozivale na seminare u inozemstvo. Oni su nam omogućili da bez pritisaka sa strane normalno razgovaramo, upoznajemo se i sklapamo prijateljstva i zajedničku duhovnu i političku osnovu za ona vremena kad Miloševićev režim budemo zamijenili. Od 5. listopada 2000. godine se puno toga promijenilo, a prije svega nas vlast više ne smatra neprijateljima države ili stranim tijelom u državi. Ona je otvorena i za naše probleme. Dešava se da ponekad imamo drugačija mišljenja, što je normalno, ali je opće raspoloženje pozitivno. Drago mi je da to mogu izjaviti, i to nije samo kurtoazna izjava. Gledajte samo što se sve promijenilo: svi smo bili u istoj koaliciji, uglavnom protiv Miloševića i njegova režima, ali je postojao i zajednički nazivnik u identičnom definiranju zajedničkih interesa, i u načinu provedbe tih interesa. Bilo je tu i ljudi koji su malo drugačije mislili, a jedna od posljedica je i što DSHV nije u DOS-u na republičkoj razini, jer neki smatraju da smo premali. No, u svakodnevnom političkom radu se ipak pokazalo da je moguća neformalna suradnja, npr. na republičkoj razini s nekim potpredsjednicima Skupštine i Vlade, s poslanicima ne samo iz Vojvodine, te i naše interese ugrađujemo u opće interese u republičkoj i pokrajinskoj skupštini. Čim smo preuzeli vlast, jedna od prvih reakcija ostataka Miloševićevog režima bila je da Ustavni sud, u kojem su sjedili sve sami suci imenovani još za vrijeme Miloševićeva režima, ukine odluku Skupštine općine Subotica staru 8 godina o službenoj uporabi hrvatskog jezika. Mi smo na to reagirali tako da smo nanovo uveli hrvatski jezik u službenu uporabu. Inicijativu je poveo DSHV, ali su to podržale sve stranke i ja im se na toj podršci zahvaljujem. Prošle godine su se događale velike stvari u Vojvodini, usvojen je hrvatski jezik kao peti manjinski jezik u službenoj uporabi. Skupština AP Vojvodine utemeljila je NIU »Hrvatska riječ«. Osim toga, u Subotici počinju raditi i razredi na hrvatskom nastavnom jeziku i sa specifičnim programom koji je prilagođen našoj manjinskoj zajednici. U tom kontekstu je postignuto i to da se prvi put u povijesti Jugoslavije službeno dobije dopuštenje za uvoz udžbenika iz matične domovine. Mislim da se su to velike stvari i jesan znak da se opća situacija popravlja. Iz faze da nas se više ne napada, prošli smo kroz fazu da nas se tolerira i sada smo u fazi kada smo aktivni sudionici i kada imamo mogućnosti za aktivno uobličavanje zajedničkih interesa i u mnogim područjima i za ostvarenje naših specifičnih interesa. 

 

4Ima li DSHV nekog strateškog partnera u vidu određenih stranaka ili političkih opcija?

Imamo više strateških partnera. Mi sebe definiramo kao jednu narodnjačku stranku koja je u centru političke palete. Imamo dobre kontakte sa Savezom vojvođanskih Mađara, s Unijom socijaldemokrata u Beogradu, s Demokratskom strankom, s Ligom socijaldemokrata Vojvodine. U Subotici smo u koaliciji sa SVM-om, DS-om, LSV-om, SZ-om, ND-om. Jednog koalicijskog partnera je teško imati na svim razinama. Mi imamo partnere i s vrlo bliskim strateškim interesima. To su stranke nacionalnih manjina: sa SVM, s DSVM-om i DZVM-om, te strankama Bošnjaka iz Sandžaka. 

 

4Moramo se dotaći i privatizacije koja je u ovom trenutku bitno pitanje. 

Sve zemlje u tranziciji, pa tako i naša, ima problem povratka nacionalizirane imovine i problem pretvaranja društvene imovine u privatnu. Denacionalizacija je jedan problem, a drugo je privatizacija. U tranzicijskim zemljama postoje tri modela: prvo denacionalizirati pa zatim privatizirati imovinu, drugi po kojem se prvo privatizira pa kasnije denacionalizira, i treći u kojem se paralelno rade te dvije stvari. Ja zagovaram prvi model, dakle da se prvo denacionalizira, pa privatizira imovina. Jer, pravedno obeštećenje onih obitelji kojima je gospodarska osnova oduzeta nakon II. svjetskog rata ne može se postići tako da se prvo rasproda društvena imovina, a da se kasnije tim obiteljima daju vaučeri kojima oni sadržajno nemaju što kupiti. Pogledajte samo, društveni kapital se rasprodaje po početnoj cijeni od 20% realne vrijednosti, i mnoga se poduzeća prodaju daleko ispod realne vrijednosti. Sadašnjom privatizacijom će neki ljudi doći do imovine vrlo jeftino, i na taj način se obogatiti. Kasnije će oni to prodati po realnim cijenama, i još jednom se bogatiti. 

 

4Još jedan od izazova koji su pred nama je školstvo. Je li sadašnji sustav adekvatan?

To je vrlo veliki izazov i početak jednog vrlo perspektivnog procesa u hrvatskom narodu. Mi se sada nalazimo pred drugom godinom školovanja na hrvatskom jeziku i sada treba razraditi cjelokupan projekt osnovne škole kao i prvog razreda srednje škole, prije svega gimnazije. Mi u DSHV-u imamo stručnu ekipu koja radi na takvom projektu. Gimnazija bi trebala biti otvorena i za učenike izvan Subotice i trebala bi imati mogućnost za smještaj učenika koji bi dolazili iz cijele države. Za tu gimnaziju postoji veliko zanimanje. U ovom trenutku bi se mogao odmah stvoriti jedan razred gimnazije osrednje veličine, veličine između 20 i 30 učenika. Morat će se vrlo brzo raditi kako bi se riješio i taj problem. Što se tiče osnovnih škola, pitanje udžbenika za drugi razred nije riješeno. Osim toga srednjeročno imamo i problem sa stručnim kadrom. Za ovu nastavnu godinu našli smo četiri učiteljice i one će i dalje voditi svoje razrede. Nadam se da ćemo ove godine imati veći broj prvih razreda na hrvatskom nastavnom jeziku. No, 2004. godine će nedostatak kadrova biti problem koji će se morati nekako riješiti. Mislim da će pravo rješenje biti da se na budućem pedagoškom fakultetu u Subotici osnuje katedra za hrvatski jezik, književnost, kulturu i povijest. Trebat će nekoliko godina dok prvi studenti ne završe taj fakultet, a smatram da bi dotad dvije države trebale otvoriti mogućnost da dolaze i predaju profesori iz Hrvatske. 

 

4Ova situacija u posljednjih deset godina je bila dosta obeshrabrujuća; dosta smo nade ulagali da će normalizacijom odnosa Srbije i Hrvatske vojvođanski Hrvati naići i na snažnu podršku svoje matične zemlje. Koliko su ostvarena ta očekivanja?

U našoj psihi odvojenost od matične zemlje nije potpuno prerađena. Zato mnogi očekuju da se Hrvatska prema nama treba ponašati kao prema stanovnicima svog državnog teritorija. To nije realno. No, poboljšanjem odnosa Srbije i Hrvatske su nam se otvorile mnoge dobre mogućnosti. Kulturna, prosvjetna i gospodarska suradnja napreduje. Ne treba toliko očekivati od država da učine nešto za nas, koliko bismo sami trebali nešto učiniti na iskorištenju postojećih mogućnosti. Mislim da je najveća prepreka naša usitnjenost i naš mentalitet kojega bih u određenom segmentu označio kao anarholiberalistički, »sve sam uraditi«.

 

4Osim svojih obveza u stranci, općini i pokrajinskom parlamentu, aktivni ste i u Federalnoj uniji europskih manjina, gdje ste jedan od šest potpredsjednika.

FUEN ima savjetodavnu ulogu u Vijeću Europe i u OUN i problemi Hrvata su redovito i iscrpno bili prezentirani i na tim razinama. Sada radimo na projektima analize sadašnje situacije i mogućnostima razvoja, školovanju kadrova, dijalogu s državom… Sudjelovali smo u stvaranju Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih i etničkih zajednica, bili smo uključeni u pisanje prvog izvješća o poštivanju ljudskih prava i nacionalnih manjina koje je Jugoslavija trebala predati 1. rujna 2002. Vijeću Europe,  dok je treće područje organiziranje suradnje među nacionalnim zajednicama. Sada pripremamo velik projekt u suradnji s SO Subotica, DSHV-a i organizacija iz Sandžaka. U Vojvodini i Sandžaku bismo poveli školovanje pripadnika nacionalnih manjina, predstavnika lokalnih i regionalnih vlasti i ljudi iz javnog života koji se zanimaju za problematiku nacionalnih manjina. Taj projekt bi se odnosio na prava manjina, uporabu jezika, obrazovanja, medije, samoupravu i parlamentarno predstavljanje.