Arhiv tekstova

Cijelo stoljeće nakon Krbavske bitke (1493.) obilježeno je turskim osvajanjem Hrvatske i borbom hrvatskog naroda za očuvanje nacionalnog identiteta i državnosti. Bitkom kod Siska (1593.) dolazi do prvoga ozbiljnijeg poraza turske vojske nakon čega je uslijedilo zaustavljanje turskog napredovanja i uspostavljanje ravnoteže na granici kao i povrat nekih teritorija zauzetih od strane Turaka u proteklom stoljeću. Veliki Turski rat, započet nakon sloma turske opsade Beča, a koji se završio mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, označio je početak oslobađanja Hrvatske od turske vlasti. Nakon poraza turske vojske kod Beča, 1683. g., europske zemlje, ujedinjene u Svetu ligu, započinju borbu protiv Turaka uspjevši osloboditi cijelu središnju Europu od turske vlasti, a ovim ratom oslobođena je i gotovo cijela Hrvatska. Pored pješaštva iz nižih slojeva društva u borbi za oslobođenje Hrvatske posebice su se istakli hrvatski konjanici čiji je izgled sačuvan na mnogobrojnim likovnim spomenicima kao i portretima velikaša. Svaki konjanik posjedovao je kratku konjičku pušku, uglavnom s kremenim mehanizmom koja je bila okačena o remenu alku i visila je od pasa prema dolje. Pored puške konjanik je posjedovao i dva pištolja okačena o specijalnu futrolu na sedlu. Od hladnog oružja konjanik je posjedovao mač za probijanje oklopa čija je dužina mogla iznositi do 150 cm i nalazio se s desne strane. Osim mača konjanik je imao i sablju turskog tipa »karabela« čija je drška  bila u obliku stilizirane ptičje glave.

 

Husar karlovačke pukovnije  

 

Poslije oslobođenja Hrvatske od Turaka dolazi do reformiranja vojnog sustava gdje se pored pješačkih pukovnija, sredinom 18. stoljeća, formiraju i četiri husarske pukovnije; Karlovačka, Varaždinska, Banska i Slavonska. O izgledu i naoružanju svejedoči djelo »Accurate Vorstellung der sammtlichen k.k. Armee« nastalo 1762. godine koje opisuje sve husarske pukovnije. Od odjeće husari su nosili mentene (ogrtače) tamno plave boje čiji je obrub bio od crnog jagnjećeg krzna. Dolame (vrsta kaputa) su također bile tamno plave boje kao i hlače. Svi dijelovi odjeće imali su preplete i ukrase zlatne boje. Husarski kalpak je pravljen od crnog krzna s crvenim dijelom na tjemenu, pleteni pojas je bio zlatno bijeli dok su čizme bile duboke s ostrugama. Husarsko naoružanje bilo je regulirano propisom koji je određivao što husar treba posjedovati od oružja, ali ne i koje modele tog oružja mora imati. Svaki husar je posjedovao sablju, kratki karabin kao i dva pištolja, a tipove ovog oružja sam je određivao i nabavljao u ovisnosti o mogućnosti. Sablja je u većini slučajeva bila sa širokim sječivom sa slabo naglašenim jalmanom, čelik za sječivo je bio visoke kvalitete; stoga je ono bilo tanko, a sablja lagana. Sječiva su bila ukrašena gravurama od  kojih dominira prikaz sunca i mjeseca dok su zasebnu grupu činila sječiva »madona« s prikazom Bogorodice i ugraviranim zavjetnim tekstom. Karabin je bio kratak, prilagođen korištenju s konja dok su pištolji bili smješteni u zasebne držače koji su bili okačeni na prednji dio sedla.

Specijalne postrojbe

 

Prve postrojbe za specijalne namjene nastale su tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) pod nazivom »Oštri strijelci«, a organizirane su od strane austrijskog grofa Lacyja. Ovaj poseban rod vojske činili su najbolji vojnici izričito dobri u streljaštvu i  naoružani posebnim oružjem, a njihovu ulogu bi danas mogli usporediti sa snajperistima. Godine 1769. svaka graničarska pukovnija na području Hrvatske dobiva dvije čete oštrih strijelaca kao stalnu postavu te su namijenjeni borbi van klasičnoga linijskog rasporeda vojske na bojnom polju. Radi svoje specijalne namjene, oružje je također bilo specifično. Kao glavno oružje korištena je puška »štuc« (Stutzen) model M.1768 koja je imala dvije cijevi smještene jednu ispod druge. Za razliku od ostalih vojnih pušaka  koje su radi proizvodnje u velikim serijama često bile neprecizne puška M.1768  je bila veoma precizna, a po izgledu je više nalikovala lovačkoj nego vojnoj pušci. Kalibar obje cijevi je bio 15 mm. Gornja cijev je žljebljena, dok je donja cijev bila glatka. Svaka cijev je imala zaseban mehanizam na kremen. Za pušku je izrađivana posebna torba u kojoj su se nalazila pregrade za sav potrebni  pribor, nosila se na desnom ramenu dok je puščana cijev virila kroz otvor na dnu torbe. Od  hladnog naoružanja oštri strijelci su osim sablje  posjedovali i dugačko koplje koje je služili ne samo kao oružje već i kao naslon za pušku. Koplje je pored klasičnog velikog šiljka na vrhu imalo na donjoj strani manji metalni šiljak koji je služio zabijanju koplja u zemlju bež oštećenja glavnog šiljka. U posebno oblikovane rupe na koplju stavljale su se kuke na koje se oslanjala puška, ovakva primjena koplja omugućavala je nišanjenje i pucanje s čvrstog postolja kao i veliku preciznost  bilo gdje na bojnom polju.