Arhiv tekstova
20.02.2004
»Ujka Vanja« ispraćen aplauzima
i mogli su pogledati prošle sedmice u nedjelju 15. veljače predstavu »Ujka Vanja«, po dramskom tekstu Antona Pavloviča Čehova, a u izvođenju Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka. Redatelj i scenograf predstave je Petar Veček, a u predstavi igraju Davor Panić, Tatjana Bertok Zupković, Velimir Čokljat, Milenko Ognjenović, Nela Kočiš, Ana Stanojević, Radoslava Mrkšić, Đorđe Bosanac, Augustin Halas i Ljiljana Krička. Glazbu je za predstavu napisao Igor Valeri.
Čehovljeva drama »Ujka Vanja« je slika života bez heroja, drama svakodnevnog života. Čehov u svojim dramama teži prikazati čovjekovu dramu osvjetljavajući moći i nemoći, licemjerstvo, predrasude, glupost, iluzije, ljubav i oslonce unutar čovjekovog bića, a razotkrivanje i obnaživanje Čehov ne postiže vanjskim manifestacijama i akcijom svojih likova, nego prikazivanjem duhovnog stanja, unutarnjeg doživljavanja, bogatstva misaonog i emotivnog sadržaja njegovih junaka. Zbog toga su drame Čehova prividno ravne, bez dinamičnih zapleta i preokreta, ali one nas, kao i drama »Ujka Vanja«, ushićuju psihološkim nijansiranjem, povezivanjem i ukrštanjem motiva likova čime se razotkriva suština čovjekove drame.
GLUMAČKO UMIJEĆE: Priča drame »Ujka Vanja« dugo se priča, ali ansambl HNK iz Osijeka pokazao je pred prepunim gledalištem da je ova drama koju je Čehov napisao 1890. godine, još uvijek aktualna, jer nam priča drame kazuje kako je stvarnost uvijek bezoblična ako čovjek ne razumije kako nema mira, a ni sreće usred iluzija, izvan patnje, izvan stvari, stvarnog života i sučeljavanja, izvan dijaloga čija svrha nije prikrivanje procjepa, brige, bola i očajanja, nego je svrha toga dijaloga shvaćanje proturječnosti, shvaćanje koje može pomoći nadvladavanju ‘udara realnosti’ i osloboditi nas đavoljih rugalica kao što su ironija, laž, licemjerje i samodovoljnost. Ansambl HNK iz Osijeka predstavio je dramu »Ujka Vanja« teatarskim jezikom zasnovanim na uživljavanju, ali lišenom patetike izraza. Režija predstave nije istraživačka, te predstava ne sadrži novi ili eksperimentalni pristup dramskom tekstu Čehova, ali iznova utemeljuje kazalište, demonstrirajući postavkom i igrom »Ujka Vanje« da je gluma umjetnost. Predstava je filigranski režirana, a glumci demonstriraju onu vrstu glumačkog umijeća zbog koga se stoljećima odlazi u kazalište.
Naspram sugestivnog ‘izražajnog lica’ u igri Davora Panića u ulozi Ivana Petroviča Vojnickog, ujka Vanje, i Velimira Čokljata u ulozi liječnika Mihaila Ljvoviča Astrova, kao kontrapunkt gledatelje je ushitila impulzivna igra Tatjane Bertok Zupković koja uspijeva izgraditi lik Sofije Aleksandrovne unoseći u svoju glumu elemente grozničavosti kolerika i na momente izraze dječjeg svjetonazora o svijetu u liku odrasle Sonje koja nije atraktivno lijepa žena, ali je duševna, vrijedna i predana, dok Nela Kočiš u ulozi Jelene Andrejevne, mlade supruge staroga umirovljenog sveučilišnog profesora Serebrjakova, plijeni neobičnom erotičnošću koja je prigušena nesretnim brakom koji u njoj izaziva osjećaj inferiornosti, tako da Jelena za sebe kaže kako je u svemu, i u glazbi, i u braku, bila samo epizodno lice, jer njoj čak ni društveni položaj njenog ostarjelog supruga neće donijeti oslonac u životu i odagnati njenu nesigurnost.
ŠTO SE PROMIJENILO: Jedan od osnova dramskog sukoba na više-planskoj strukturi »Ujka Vanje« sadržan je u propitivanju slobode i odnosa prosvijećenog čovjeka prema okruženju koje mu tu slobodu uskraćuje, jer u malograđanskoj sredini liječnik Astrov važi za čudaka. U razgovoru s ujka Vanjom, Astrov kaže: »Za nekih deset godina prezreni malograđanski život je i nas povukao, i mi smo postali isto tako banalni kao i svi ostali«.
Neizbježno je i vječno pitanje o intelektualnom biću o kojem Čehov razmišlja sa sjetom, a što je veoma aktualno pitanje i na početku 21. stoljeća, kada se čini kako u automatiziranom dobu intelektualaca i filozofije više nema. Ujka Vanja je čovjek kojega svijet nije povlašćivao, a s majkom i Sonjom žrtvovali su se teškim radom na imanju pomažući profesora Serebrjakova u radu. Ujka Vanja je uvrijeđen što ga u porodici manje poštuju od profesora, a uz to je i ljubomoran, jer je zaljubljen u profesorovu ženu Jelenu. Kada ga Jelena odbija, tada ujka Vanjina ljubomora i muka uzvikuju u nemoćnom bijesu i razjarenosti brojna pitanja o tome što je mogao imati i što je izgubio.
Sve bliže koncu drame sve ono što ujka Vanju boli i razara izbija na površinu eksplozivno, dok doktor Astrov, također nezadovoljan stvarnošću bježi u pijanstvo, priznajući sebi kako je u stvarnosti postao banalan iako je ljepota bila njegov ideal. Ujka Vanja nije se ubio, a završni Sonjin monolog prizor je koji se urezuje u sjećanje, jer je rečen škrto i šturo, a prožet je sviješću o stravičnoj zadanosti, jer svi junaci u ovoj drami osuđeni su na tavorenje i životarenje bez dubljeg smisla i sve ostaje po starom, što je u kazališnoj teoriji nazvano »nultim završetkom«, i ono se smatra za Čehovljev izvorni doprinos.
Upravo ovaj završetak može nas potaknuti na razmišljanje o unutrašnjem čovjekovom svijetu i djelićima koji ga čine. A život se nastavlja. Gledateljima je ostavljeno da dopune isprekidane rečenice Sonjinog monologa i kao »čitači« ove kazališne Čehovljeve mape sa svakog otočića izvuku posebno iskustvo o intimnom i univerzalnom.
