Arhiv tekstova
20.02.2004
Tko o tome uopće razmišlja?
Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu bilo je 2. veljače ove godine domaćin sjednice Zajednice profesionalnih kazališta Vojvodine. Ako izuzmemo financijska izvješća i aktualne teme, na sjednici je donijeta značajna odluka o primitku rumunjskog, rusinskog i slovačkog kazališta u obitelj profesionalnih kazališnih institucija.
Rusinsko Narodno kazalište »Petro Riznič Đađa« utemeljeno je kao amaterski teatar »Đađa« 1971. godine. Kazalište je imalo dvije scene, jednu u Ruskom Krsturu, a drugu u Novom Sadu. Godine 1991. teatar mijenja naziv u Rusinski narodni teatar »Đađa«, da bi u svibnju prošle godine, točnije 20. svibnja 2003. teatar iz amaterskog prešao u profesionalni sa sjedištem u Ruskom Krsturu i Vladimirom Nađom kao direktorom.
Duga je i kazališna tradicija Slovaka u Vojvodini. Dug je i put od prve predstave koja je odigrana 27. kolovoza 1866. do utemeljenja profesionalnog kazališta do čega dolazi 14. o4. 2003. Kazalište je utemeljeno u Bačkom Petrovcu velikim zalaganjem značajnih i potvrđenih imena u sferi kazališne umjetnosti kao što su: prof. Ljubosav Majera, redatelj, Miroslav Benka, redatelj i Vladimir Valentik koji je imenovan za v. d. direktora u Slovačkom kazalištu.
Rumunjski teatar nije dobio svoje zasebno kazalište unatoč tome da je ono još prije 47. godina postojalo, ali je zato pri profesionalnom kazalištu »Jovan Sterija Popović« u Vršcu osnovana, uz onu na srpskom jeziku, još jedna profesionalna scena na rumunjskom jeziku.
Značajno je, također, da je sredstava za rad ovih kazališta i posebne scene osigurala Pokrajina.
Da li su naša braća po pripadnosti (ma-njinskoj) bogatija kazališnom tradicijom, imaju li sposobnije i bolje kazališne djelatnike ili je u pitanju nešto drugo. Rekla bih upravo ovo treće – nešto drugo. Dok su Rusini i Slovaci imali dobro organiziran amaterski teatar koji je sada po prvi put prešao u status profesionalnog teatra, Rumunji su imali svoj teatar, profesionalni, a sada su dobili svoju scenu priznatu kao profesionalnu. Što je s Hrvatima? Jesmo li i dalje izabrali šutnju ili smo zaboravili, a možda nam nisu potrebne profesionalne institucije? Nije zgoreg podsjetiti da su koncem listopada 1945. u Subotici počela profesionalno raditi dva kazališta – Hrvatsko narodno kazalište i Mađarsko narodno kazalište (Magyar Népszinház). Tako je bilo sve do 1951. kada su se spojila u jedno Narodno pozorište – Népszinház Subotica. Pozorište je imalo dvije drame, jednu na srpskohrvatskom (sjeća li se tko da je postojao i oblik hrvatskosrpski) i drugu na mađarskom jeziku. Zajednički oblik naziva jezika više ne postoji, a kada je odlučeno da uz mađarsku postoji i srpska dramska scena, tko zna. 30.419 Rumunja koji čine 1,50 posto ukupnog stanovništva Vojvodine, 15.626 Rusina koji čine 0,77 posto stanovništva Vojvodine i 56.637 Slovaka koji čine 2,79 posto stanovnika Vojvodine procijenili su da im treba profesionalno kazalište i uspjeli su doći do njega. Što za to vrijeme radi 56.546 Hrvata koji čine 2,78 posto ukupnog pučanstva Vojvodine?
Možda se pruža prilika da se barem iniciraju razgovori na temu denacionalizacije subotičkog kazališta. Ove godine u travnju mjesecu Subotica je domaćin susreta profesionalnih kazališta Vojvodine. Subotička publika imat će prilike gledati najbolja kazališna ostvarenja vojvođanskih teatara u selekciji Darinke Nikolić, koja, znaćemo do 15. ožujka. Ima li tko snage da u eventualnom off programu pokrene pitanje hrvatskog kazališta, ili da napiše barem nekrolog?!
