Arhiv tekstova
27.02.2004
I mi slonove u Muranu imamo
U davna vremena, gotovo arhajska, kada se ujedinjavala Njemačka, na prijamu u jednoj (ne jedinoj!) akademskoj instituciji, koja obrazuje na hrvatskom jeziku pripadnike hrvatske nacionalne zajednice u Mađarskoj, visoki je dužnosnik mlade hrvatske države saslušao uvodno slovo. Rođački je raširio ruke prema uvodničaru, doktoru hrvatskog jezika, i rekao: »Gospodine, kako vi lijepo govorite hrvatski.« Doktor hrvatskog jezika učtivo je uzvratio istom mjerom: »Gospodine, i vi lijepo govorite hrvatskim jezikom«. Političarčić je zbunjen rekao: »Pa ja sam Hrvat!«. Doktor je ponosno rekao: »I ja sam Hrvat«. Dotični je potonuo u vlastitu glupost: »Pa kada ćete se vratiti u Hrvatsku?« Doktor je rekao, ne koristeći poštapalice »pa, hm, ovaj i slično«: »Nisam nikada ni otišao iz Hrvatske«. »Pa od kada vi tu živite?«, nastavio je zbunjeni. Nasmijao sam se, prepričava doktor, i rekao mu da me razumije: »Od stoljeća sedmog«.
Ova doskočica više nikome nije smiješna; ušla je u legendu. Dovoljno je da neki Hrvat iz Mađarske ili bački i srijemski Hrvat o nekome kaže da dotični govori lijepim hrvatskim jezikom i taj je dužnosnik ili javni djelatnik obilježen šifrom; nemati s njim posla preko razine nužnosti. Hrvatska država više nije mlada, već joj pomalo niču i umnjaci, no boljka zvana »slon u Muranu« umjesto da nestaje iz hrvatske diplomacije, širi se na mnoge domovinske institucije. Sudeći po tekstovima objavljenima u hrvatskim medijima u siječnju i veljači, slonovska je groznica pandemijski obuzela novinare. Njihovi tekstovi podupiru interese hrvatske zajednice u Bačkoj i Srijemu spretno poput afričkoga slona koji štiti interese svoje države u Muranu.
EKOLOŠKI SVJESNI HRVATI: Reportaže i osvrti u hrvatskim medijima o bačkim Hrvatima nakon najnovijih incidenata pokazali su da mnogi novinari u Hrvatskoj imaju dosta mutnu sliku o Hrvatima u Vojvodini. Srijemski su i bački Hrvati za njih – egzotika. Hrvati su zacementirani u vremenu, saznajemo iz pera vrsnih novinara, koje opako sporo protječe, žive istinskim ruralnim životom, hrane se ekološki besprijekornim jestvinama – iako malo masnim – ne zagađuju okoliš koristeći, umjesto prometala s motorima s unutrašnjim sagorijevanjem, kola koje vuku konji. Vole pjevati, razdragani su gostima i miroljubivi, a gospodarski su beznačajni i nikome ne smetaju.
BLASFEMIJE: Nesreća prodaje novine, ona nesreća od koje se pravi senzacija naravno, no, evo pitanja tehničkom uredniku Glasa Slavonije: »Je li u tekstu o nevoljama Hrvata u Bačkoj bila potrebna fotografija zaprežnih kola koja vuče kobila?« Uz nju je privezano i njeno ždrijebe. O Bunjevcima se piše, i ne samo u Glasu Slavonije, samo kada prijetnje eskaliraju te kada cenzura s programa skine emisiju na hrvatskom jeziku na Novosadskoj televiziji. Ili kada delegacija Hrvatske gospodarske komore pohodi Vojvodinu. Prošlo je godinu dana od posjeta, no na gospodarskom polju nema pomaka. Došli, vidjeli i otišli. Zapravo, blago takvim gostima, mogu krenuti kući kad god požele.
O gostovanju hrvatskih kazališta u Novom Sadu ili ansambla osječkog HNK u Subotici pojavi se tek crtica u novinama s gostovanja u egzotičnim područjima gdje je sve idilično kao u pjesmama Đorđa Balaševića i Zvonka Bogdana. Izuzev Glasa koncila nijedan hrvatski medij nije objavio da se već nekoliko godina početkom siječnja u crkvi Svetog Jurja na Petrovaradinskoj tvrđavi održava božićni koncert na kojem nastupaju crkveni zborovi mnogih srijemskih župa – sudionicima i posjetiteljima podijeljen je letak koji podsjeća da se 2004. obilježava 1700 godina od progona srijemskih kršćana, kasnije proglašenih mučenicima. Hrvatski mediji ne spominju izdavačku djelatnost Hrvata u Vojvodini – na tržište izviruje i Hrcko, ilustrirani list za najmlađe, a u ovo teško vrijeme iznova organizirani Hrvati uspjeli su iznaći sredstava za tiskanje zbirki pjesama i proznih tekstova. Kulturne i znanstvene institucije Hrvata u Hrvatskoj ove projekte uglavnom ne podupiru – ni materijalno ni medijski. Petrovaradinski je župnik o vlastitom trošku izdao nekoliko monografija o stradanjima Hrvata za vrijeme Miloševićeva režima. Sada traga za izdavačem monografije o baroknoj petrovaradinskoj crkvi iz 18. stoljeća. Ako ta knjiga ne dođe u ruke javnosti, za 50 će godina (ili dva sljedeća rata) i crkva Svetog Jurja na Petrovaradinskoj tvrđi biti manastir i »predziđe pravoslavlja«, kao i mnogi manastiri na Fruškoj gori koje i danas rese anžuvinski ljiljani iz 14. stoljeća.
Da ovo ne ispadne, na žalost, svakodnevna jadikovka, završit ćemo. Ne, nećemo. Mora biti novinarima u Hrvatskoj objašnjeno da na sjeveru Bačke nema salaša. Da Bunjevci žive u središnjem dijelu Bačke. Kao što Hrvatska dijeli Srijem sa Srbijom, a Baranju s Mađarskom, tako i Srbija dijeli Bačku s Mađarskom. Na tim područjima žive Hrvati. S obje strane granice. Da većina Bunjevaca u Vojvodini ne živi u selima već u gradovima i da Bunjevce i Šokce u Bačkoj i Srijemu, proporcionalno, ubrajamo u najobrazovaniji dio Hrvata.
OSTAVLJENI I OD GLUMACA I PJEVAČA: Bolna je istina da su depopulaciji Hrvata u Bačkoj i Srijemu doprinijeli i postupci hrvatske države, no, još je bolnija činjenica da se djelatnost nacionalnih institucija koje bi trebale, barem tako mislimo, brinuti o svim Hrvatima bez obzira gdje žive, ne osjeti (upućujem na Slovačku i Ukrajinu, ako ne već na brigu Njemačke i Austrije o pripadnicima svog naroda koji živi izvan domovine).
Glumci i pjevači, koji su odbili nastupiti preko granice, komentirali su da im je još rano nastupati u Srbiji – no, draga gospodo, shvaćate li da bi vas tamo gledali Hrvati? Problem je što nekolicina takvih dobiva prigodu reći zašto ne želi nastupiti u Subotici; čvrsti odgovor NE pokazatelj je nepokolebljivosti i snažnoga domoljublja. A Subotičane nitko ne pita zašto nasušno trebaju performase iz Hrvatske.
BRVNO U NAŠOJ OČNOJ ŠUPLJINI: Nisu novinari krivi za svoju neinformiranost. Još im se u osnovnoj školi puni glava s postojanjem »rubnih«, dakle po značaju »perifernih« Hrvata. Veoma je oskudno opisano u udžbenicima povijesti i hrvatskog jezika raseljavanje Hrvata u susjedne zemlje, a nakon napuštanja domovinskog teritorija oni nestaju iz pažnje učenika. Kada se u starijim razredima učenici laćaju teme o Hrvatima u Bačkoj, romantičarski pristup nacionalnoj povijesti te stalno referiranje na Srbe u učenika stvaraju pogrešnu sliku o integraciji Hrvata (Bunjevaca i Škokaca) u hrvatsku naciju. Podsjetimo, niti su vjera, niti podrijetlo, ključni momenti za stvaranje nacije – samosvijest, koju su Hrvati izgubili prilikom stvaranja hrvatske države, uzrokovala je pojavu paralelnih nacionalno-integracijskih procesa, koje su vješto iskoristili miloševićevci te sitnim ustupcima u dobu neimaštine i krize potkupili dio Šokaca i Bunjevaca. Moguće je da su mnoge ucijenili, neke potkupili, no, to je samo objašnjenje. Obrazloženje je, između ostalog, i u krivnji hrvatskih državnih vlasti koja nije imala jasnu nacionalnu strategiju. Dodajmo tek, ni danas je nema.
Posljedice takovog stanja osjećaju Hrvati u Vojvodini, kojih je i nakon prestanka iseljavanja, paradoksalno, manje! Istina, Hrvati se u Bačkoj i Srijemu olako prepuštaju sudbini. Na čelne funkcije često nisu izabirali najsposobnije. Nisu još uvijek stvorili lobi pri Saboru i Vladi i još im se štošta može prigovoriti. Ali ne i zamjeriti.
Autor je profesor filozofije i povijesti i autor
udžbenika i priručnika za nastavnike iz Osijeka
