Arhiv tekstova

Je li se Hrvatsko-Ugarska Kraljevina mogla obraniti od Turaka? Danas se često postavljaju ovakva i slična pitanja. Nedavno smo na jednom ozbiljnom TV kanalu čuli tvrdnju da kojim slučajem Isus nije bio razapet na križ, ne bi ni bilo kršćanstva!? Po toj logici možemo postaviti hipotezu – da nije bio nesretne bitke na Mohačkom polju, srednjovjekovna se Hrvatsko-Ugarska Kraljevina ne bi raspala i danas bi to bila velika srednjoeuropska sila. Ovakve »dopadljive« teze imaju u sebi jednu osnovnu pogrešku, jer ne uzimaju u obzir dinamičnost ljudske zajednice koja se stalno mijenja, ponekad na bolje, ali često i na gore. Oswald Spengler tvrdi kako su pojedine civlizacije kao biljka, razvijaju se, postignu svoj vrhunac i na koncu odumiru. Srednjovjekovno Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo svoj je vrhunac postiglo koncem XV. stoljeća i neminovno je moralo propasti, ali na određeni način dijelovi kraljevine su se održali i imali su kasnije vlastiti put razvoja. Danas, opet, ali na višoj razini, mogu se ponovno ujediniti, naravno pod drugačijim uvjetima. Zato bi odgovor na pitanje postavljeno u naslovu mogao glasiti: kraljevina bi se mogla obraniti da je bilo više »tog famoznog jedinstva«, da nije bila zaostala za razvijenijom zapadnom Europom, da je imala bolju elitu, itd., itd. Prikaz srednjovjekovne povijesti naše zemlje koja slijedi, upravo je na »fonu« Spenglerovih razmatranja, jer u ovom slučaju, govorili mi o Srijemu ili malo šire, tadašnje je društvo išlo pravo prema propasti. 

 

Pobjeda nad Turcima kod Franka Ville

 

Mladi sultan Sulejman nije imao za cilj zauzeti npr. čitavu Mađarsku Kraljevinu, on je imao »viši cilj« pokoravanja ili bar pljačkanje daleko bogatije zapadne Europe. Cilj mu je bio zauzeti Budim i odande najkraćim putem krenuti prvo na Beč, a kasnije i dalje. Nije se želio puno »bakćati« oko ugarskih tvrđava, nego je gledao sa što manje napora stići pod Budim. On i njegovi stratezi su odabrali stari, još od Rimljana ustanovljeni putni pravac, te od Beograda, preko hodočasničkog puta kroz Srijem, dospjeti do ceste koja uz Dunav vodi do Budima. Kada su Osmanlije u svom prvom pohodu (1521. godine) zauzeli Šabac, odmah su počeli graditi most preko Save, radi prebacivanja trupa u Srijem i krenuti tim pravcem prema srcu Mađarske Kraljevine. Sulejman je htio odustati od opsade Beograda, ali meteorološke prilike su osujetile plan, nabujala Sava je odnijela turski most, a nador kraljevine Báthori je uspio potisnuti Turke iz dijela Srijema. Vidjevši kako Mađari nemaju namjeru povratiti izgubljene tvrđave, 1523. godine Sulejman šalje u napad svog šogora Ferhad pašu, smederevskog sandžakbega i beogradsku pašu Balija s oko 12.000 vojnika, koji su imali zadatak preostale utvrde u Srijemu (Vrdnik, Irig, Árpatarló, danas Ruma, Árki, danas Jarak, Srijemsku Mitrovicu) zauzeti ili porušiti i raščistiti put za veći napad na središnjicu Mađarske Kraljevine. Pod vodstvom Pála Tomorija, Jakaba Bánnfyja i Lőrinca Újlakija (Lovre Iločkog) u predjelu oko Franca Ville (tada se zvao i Nagyolaszi) Osmanlijama se suprostavilo oko 4.000 vojnika i u više bitaka, koje su vođene 6 i 7. kolovoza, brojniji napadači su potisnuti. U ovim je borbama najvjerojatnije stradao i sam grad Franka Villa, koji nije imao ozbiljne obrambene građevine. Grad je spaljen i porušen i nikada se više ne spominje u dokumentima. Eto kako je nestao nekad značajni grad, sjedište kustodije franjevaca-observanata u Srijemu.

 

Situacija na hrvatskom dijelu granice kraljevine

 

Mladi hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. (II. Lajos) je od Njemačke Carevine tražio pomoć za jedan pohod protiv Turaka. Pomoć nije stigla, jer je Carevini bila važnija borba s Francuzima oko prevlasti u Europi. Austrijanci su se pripremali za obranu svojih pokrajina, austrijski nadvojvoda Ferdinand (pretendent za hrvatsko-ugarsko prijestolje) već je od 1521. godine redovito plaćao dio vojnika koji su služili u hrvatskim pograničnim utvrdama, prije svega u Klisu i Sinju. Poljski kralj Sigismund je 1525. sklopio mir sa Sulejmanom, te niti on nije mogao pomoći svom bratancu, kojega je nagovarao da i on sklopi mir s Turcima. Značajnija pomoć Ugarskoj Kraljevini je stizala jedino iz Rima. Papska kurija je pokraj legata poslala i stalnog nuncija, čiji je zadatak bio kontrolirati uporabu poslane pomoći (već tada je takva institucija uspostavljena i  funkcionirala, jer nisu imali baš povjerenje u mađarske velikodostojnike).