Arhiv tekstova
27.02.2004
Od rockera do bećara
Pripadnici srednjega naraštaja i oni nešto i stariji od njega, pamte našeg sugovornika – pjevača, gitarista, skladatelja, tekstopisca i aranžera Krunoslava Kiću Slabinca kao punokrvnog rokera, koji umije »oplesti« stare rock ‘n’ roll hit skladbe, posebice one R&B hitove pokojnoga Elvisa Presleya. Oni nešto mlađi znaju ga kao »slavonskog Zvonka Bogdana«, najglasovitijeg pjevača izvorne narodne pjesme i bećaraca spomenutih krajeva, iznimno popularnog ne samo u Slavoniji, već i u cijeloj Hrvatskoj, bilo o kome se žanru glazbe radilo.
Inače, glazbenu karijeru Kićo je počeo kao pjevač i ritam-gitarist, skladatelj, lider i frontman legendarne osječke rock-skupine »Dinamiti«: Ovaj band bio je jedan od kultnih reproduktivnih sastava ranih 60-ih minuloga stoljeća i djelao je u Osijeku i okolici od nastanka, 1964. godine (Kićo je imao nepunih 20 ljeta u to vrijeme, rođen je 1944. godine u Osijeku). Nisu napravili niti jedan oficijalni snimak u to vrijeme, ali 1967. pobjeđuju na gitarijadi u Osijeku, te odmah odlaze u München, u Njemačku, gdje uspješno nastupaju po klubovima. Postavu tada sačinjavaju Kićo (vokal i ritam-gitara), Alberto Krasnići (bas-gitara), Miroslav Šaranović (bubnjevi), Vladimir Lazić (orgulje) i solo-gitarist Antun Nikolić Tuco. Kićo, međutim, dobija poziv za vojsku i napušta drugove koji su svirali u klubu P. N. itH House, a ostali pozivaju kao zamjenu Adolfa Dadu Topića (vokal, bas-gitara) i gitarista Josipa Bočeka, kasnije članove beogradske »Korni grupe«. Ipak, 1995. godine u nakladi »Komune« izlazi EP-nosač zvuka »Yu Rock Retrospektiva« na kojoj izvorna postava »Dinamita« s Kićom na čelu izvodi dva snimka iz 1967. godine - tradicionale« (Na kraj sela) Čađava mehana« i »Čačak kolo«, koje je maestralno otpjevao naš današnji sugovornik.
Iskoristili smo priliku Slabinčevoga gostovanja na bunjevačko-šokačkom prelu održanom 21. veljače u Hrvatskom domu u Somboru, gdje je bio glavni gost i istinska zvijezda večeri, za kratki razgovor s njim.
HR: Gospodine Slabinac, predstavite se ukratko čitateljima Hrvatske riječi.
Vrlo rado. Posljednji sam puta bio u Bačkoj još u ratnim danima, početkom devedesetih, 1992. konkretno. Veoma me veseli što naši ljudi imaju svoj tjednik na materinskom jeziku. Rođen sam u Osijeku 1944. godine. Glazbom sam se počeo baviti još kao osmoškolac, a kasnije me kazalište zainteresiralo, uopće umjetnost. Svaka umjetnost.
HR: Biste li nam nešto rekli o svojim glazbenim počecima?
Jao, to s »Dinamitima« je bilo prije Krista! Duga je to priča, ali već je legenda ne samo u povijesti hrvatskoga rocka i suvremene pop-kulture. No, hajdemo ukratko: Rano sam stupio na daske osječkog kazališta, radio sam u svim sekcijama, prolazio kroz dječju dramu, operu, operetu, uvijek sam volio biti na sceni, bilo pjevati, bilo glumiti, a najradije i jedno i drugo. Igrao sam klasični repertoar dječjih opera i opereta. Tu sam stekao prva iskustva, načinio prve korake na pozornici, školovao glas. A igrao sam i u dramama i komedijama. Cijeloga sam vijeka htio biti dramski glumac ili komičar, nisam osobito volio pjevati, svirati gitaru i pomalo glasovir nešto više, ali ne pjevati. Pjevao sam jer su to drugi tražili od mene, no, na koncu samipak postao to što jesam. Od tih dana iz Osijeka, preko opera i opereta, ja sam postao profesionalni pjevač, koncertiram, nastupam na priredbama poput ove. Eto, nedavno sam se vratio sa slične manifestacije – s mojim sam orkestrom, »Slavonskim lolama« nastupio na Velikom bunjevačkom prelu u Baji, u Mađarskoj. Eto, to je moj put od Željezničkog KUD-a osječkog do, primjerice, ovih dana, danas. Pohađao sam ja i baletnu školu, to me je moja mamica dala, ona je silno željela da ja budem baletni plesač. Bila je to škola za balet i ritmiku. A onda sam u mladosti još kao tinejdžer osnovao glasovitu skupinu »Dinamiti«. Bila je to moja prva rock skupina, prvi pravi progresivni rock band na ovim prostorima.
HR: Kakvo je bilo to herojsko doba rocka u Hrvatskoj, Slavoniji posebice, šezdesetih godina minulog vijeka?
Ja sam snimio preko dvadeset LP-a i nosača zvuka, i na jednome sam rekao kako, ako je, primjerice šokačka tamburaška glazba, tamburaška glazba općenito, naš melos, nešto što ja nosim u genima od svojih predaka, onda ja velim za rock ‘n’ roll kako je to glazba i ljubav moje mladosti, a da je zabavna glazba naprosto moj egzistencijalni odabir. Bio sam jedan od prvih rokera svoga doba, točnije tog herojskoga doba prapovijesti rock ‘n’ rolla ovih prostora, te inficiran gitarom i rock ‘n’ rollom uspio sam od »Dinamita« načiniti avangardu onoga vremena i bitan band čak i u tadašnjim europskim okvirima i po takvim mjerilima. Šezdeset prve sam osnovao skupinu »Tornado«, potom »Kon-Tiki«, pa »Dinamite«. Premda postoje podaci koji kažu da smo se okupili 1964. mi smo te godine već pobijedili na Gitarijadi. Godine 1966. u ljeto svirali smo sa starom postavom »Dinamita«, bez Topića i Bočeka, u Poreču, potom smo s mora otišli u jesen u München, položili audiciju, tad je to bilo obvezatno, i trebali smo svirati u jednom eminentnom klubu. Kao ilustracija neka Vam posluži podatak da je to bio tako jak i renomiran klub da su dva tjedna prije nas na istom mjestu koncertirali »The Rolling Stones«, tada još s pokojnim Brianom Jonesom kao liderom i utemeljiteljem skupine, pa su svirali »Kinks«, braća Davis. To je velika čast bila. No, netko nam je, da tako otvoreno kažem, »smjestio« odsluženje vojnoga roka, pa smo se morali vratiti. Poslije ja više nisam htio rasturati postavu, sjajno su svirali rhytm and blues, to nam je bila specijalnost, pogotovo kad su došli Boček i Dado, s feelingom za blues, odnosno crnu soul-glazbu. Ja sam otišao u Zagreb, i krenuo kao solist, i tamo je i tada počela moja karijera estradnog zabavljača, šlageraša, zabavnjaka, kako vam drago.
HR: Vi umijete kao rijetko tko zapjevati i zasvirati legendarne rock ‘n’ roll hitove iz »prapovijesti« rocka, primjerice Elvisa. Otkada interes za te skladbe?
To potiče još iz 1959. godine. Imao sam susjeda koji je godinama sakupljao ploče klasika rock ‘n’ rolla, a onda sam, budući da smo u ulici imali jedan od prvih radio-aparata, preko legendarnog Radio Luxemburga slušao i »skidao« i ostale velikane izvornog, tada američkog rock ‘n’ rolla, a kasnije i britanskog. Onda sam nastupao kao solist s gitarom po plesnjacima i tako je to krenulo lagano bivati sve ozbiljnije. U Zagrebu sam se 1968. uključio u emisiju koja je išla subotom navečer »Mikrofon je vaš«, a poslije sam pobijedio sa svojom pjesmom »Plavuša«, skladbom koju sam napravio još u doba spomenutih »Dinamita«. Tako sam krenuo nastupati i po festivalima, ali sam htio snimiti i ploču s rock ‘n’ rollom, pa sam snimio LP »Rock ‘n’ roll abeceda«, gdje sam snimio sve te klasike rocka.
HR: Kako ste se preorijentirali, i kada, na slavonski narodni melos i bećarce? Koji vam je žanr draži?
Jednostavno, kao što sam kazao izvorni melos mi je u krvi, to je od mojih predaka, rock je prva ljubav, a zabavna glazba nešto čime sam zarađivao za život. Kada sam zamijetio da je ta naša izvorna tamburaška glazba marginalizirana, a da je počela dominirati ta novokomponirana glazba, ja sam smatrao da mi imamo suviše lijepih, dobrih pjesama da bismo snimali i slušali te loše skladbe, koje su preplavile sve medije, od radija do televizije, i onda sam krenuo propagirati i izvoditi tu našu lijepu domaću glazbu. Imao sam sreću da sam popularan, iskoristio sam to i počeo propagirati bećarce, pa su ljudi upoznali zahvaljujući, eto, i meni dijelom, kako lijepih mi naših pjesama imamo. Od Makedonije do Slovenije se tako počeo slušati naš melos. Izvukao sam ga, kažem, s margine gdje je dotad nezasluženo tavorio. Ja od 1988. godine praktično zanemarujem zabavnu glazbu, dajući prednost tamburaškoj i bećarcima. Tek sam prošle godine snimio CD s takvim pjesmama, »Svim ženama« na kojima su moje skladbe ljubavne, od »Plavuše« preko »Zbog jedne divne crne žene« pa sve do najnovijih koje sam nedavno skladao. Ima i šest novih pjesama, kao i jedan rock ‘n’ roll posvećen mojoj generacija koja je rasla uz rock, generaciji iz pedesetih i šezdesetih, zove se »Rock ‘n’ roll band«. Večeras ću je inače sa zadovoljstvom otpjevati prvi put i pred Somborcima.
HR: Gdje najradije nastupate s ovim, večerašnjim repertoarom?
Gdje me god pozovu. Ma kada i ma tko.
HR: Kako biste prokomentirali vaš nastup 1991. na Velikom prelu u subotičkoj Hali sportova, pred gotovo četiri tisuće ljudi?
Bilo je lijepo, meni su svi koncerti mahom u lijepom sjećanju. Ja volim svoj posao.
HR: A što je s večerašnjim nastupom u Somboru?
I čast mi je i zadovoljstvo biti tu. Nisam mislio da ću skoro dolaziti na ove prostore, uopće, ali eto, sve je ispalo dobro, i zdravlje je tu, i ljudi dobre volje, i ja sam mogućnost iskoristio s osobitim zadovoljstvom.
HR: Jeste li u ikakvom kontaktu s nekim od kolega, posebice iz Srbije, a s kojima ste nastupali na raznim festivalima diljem bivše Jugoslavije?
Sretali smo se u Zagrebu, dosta njih gostuje sada već kod nas. Ali sam globalno jako razočaran kolegama, jer od početka ovog nesretnog rata, ratova, nitko se nije sjetio niti me pozvati telefonom, popričati, raspitati se za stanje, zdravlje. A što se kolega iz Hrvatske tiče, svi se skupa srećemo. Arsen je bolestan, Drago Mlinarec živi u dolini Sutle s djecom i suprugom, Ibrica Jusić je jako vrijedan, puno snima, koncertira po domovini ali i inozemstvu, Gabica Novak i ja se viđamo na tim susretima, partyjima pjevača, kolega, starih rokera.
HR: Bili ste saborski zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog državnog Sabora. Biste li prokomentirali svoj politički angažman i motive za takvo djelanje?
Ne, to je već bio četvrti saziv, moram Vas ispraviti. Na žalost sve što se dešavalo do tamo negdje 2000. godine, i u glazbi, dakako, sve je to ispolitizirano. Čitava je estrada bila ispolitizirana i svi smo mi s estrade stekli rutinu glede politike. I nije stoga nikakvo čudo što su mnogi od nas, najugledniji prije svih, dobili mjesto u tako vrhunskoj instituciji poput Sabora. Ja sam htio prije svega pomoći statusu umjetnika u tome vremenu i mislim da sam u tome uspio. To je bilo divno iskustvo i velika čast, no, ja sam pjevač i htio sam tako i nastaviti i hoću tako i završiti. Ali kao što sam ostavio traga u glazbi, tako sam za četiri godine svoga mandata ostavio traga i u politici, uslovno rečeno. No, ja sam bio i ostao Krunoslav Kićo Slabinac, pjevač i umjetnik, estradni zabavljač, i to bi bilo to.
