Arhiv tekstova
27.02.2004
Maškara-parada, otpala ti brada
Vrlo je teško pisati o prijatelju, suvremeniku, kojega više nema. A još teže je, valjda, sjećati se onih divnih i blagoslovljenih sitnica koje su nas vezivale u nešto neobjašnjivo dobro i lijepo, nedodirljivo i neprolazno. Mnogi od nas su imali tog nadahnutog prijatelja koji se naljutio valjda, što li, i zaprijetio da ode u legendarni zaborav. Možda trunčica nade i optimizma stoji u obrnutom poretku te ljubavi: pa i mi smo njemu bili prijatelji! Pa i mi se u tom »raskidu« nešto pitamo. Konačno, mogao bi on nas šipak ostaviti, ako mu mi to ne dopuštamo! Drugim riječima: možda nije samo on kriv što ga sad, evo, nema. Ima tu i naše krivice. Po prilici.
Da ne dužimo. Riječ je o starom dobrom prijatelju i znancu iz kalendara, danu koji nismo ništa manje voljeli nego Uskrs, Božić ili Novu godinu. Riječ je o mesopustu, pokladama, maškarama (koje Golubinčani zovu mačkarama, pa ćemo ih u ovom tekstu tako i zvati) ili kako već hoćete. To pada sedam tjedana prije Uskrsa. I traje tri dana. A poslije: post! Veliki, uskršnji.
NESLUĆENO ŠARENILO: Dakle, termin poklade možemo naći u svakom kršćanskom kalendaru.
Ali, vratit ćemo se načas u neke godine, na primjer u šezdesete prošloga vijeka. O pokladama se u Golubincima učetverostručivalo pučanstvo. Tko god je, izdaleka ili iz susjednih mjesta, imao rodbinu (bližu ili daljnju, nije se pravilo pitanje), dolazio je u Golubince na posjédak, trodnevni. Jer su Mačkare trajale tri dana.
Sve je počinjalo nedjeljom. To je prvi dan Mačkara, i tada su dječje mačkare, tj. »šorovi« su puni djece koja od ranog jutra špartaju u svojim šarenim kostimima, pa pjevaju, jure vršnjake da ih malo ištipaju, ili nose u cegerčićima koješta pa pokazuju za novce, slatkiše, jabuke i jaja. Svi »šorovi« ožive od dječje graje i neslućenog šarenila, bez obzira je li snijeg ili blato, je li toplo ili hladno. Vidiš ih tek u prvi sumrak kako, umorni od šetnje, pjesme i trčanja, odlaze svojim kućama, rumeni i gladni, večerati. Pa odmah »u krpe«, kako se tada govorilo, jer je sutra novi dan i sutra tek počinju odrasli »špacirati« prerušeni po »šorovima«, i praviti svoje ludorije koje su smišljali cijele godine.
Te iste pokladne nedjelje je uvečer u sali »Vladimira Nazora« bivao upriličen bal pod maskama. To i nije bilo ništa drugo nego igranka (svirali su »Asteroidi«), ali svatko kostimiran je imao besplatan ulaz. Čak su dodjeljivane i skromne nagrade najuspjelijim kostimima prema izboru žirija publike.
LIJEPE I GADNE MAČKARE: Pokladni ponedjeljak je dan rezerviran za odrasle. (Kao i utorak, uostalom.) Poslije dobrog doručka počinju se skupljati grupice u jednoj kući, gdje se već dogovore; svatko sa sobom nosi svoj kostim, pa se tamo preoblače i dogovaraju kojim će sve ulicama ići, gdje prije a gdje kasnije. I oni pjevaju »šorovima«, štipaju »prijuške« iz Maradika, Vojke ili Slankamena, koja im već padne šaka.
Dani pokladni su bili ludi dani. Sve je dozvoljeno jer pod maskom ti i nisi ti, već netko sasvim treći. Pa što onda tko zna jesi li baš ti bio lud, blesav, pijan ili smiješan, pa sve i da te prepoznaju ispod nevješto napravljene »lorfe
S godinama su ustanovljeni i izrazi: lijepe i gadne mačkare.
Lijepe mačkare su obično bile ženske, lijepo obučene šetale su ulicama i pjevale narodne pjesme u dvoglasu.
Lijepe mačkare su se lijepo i oblačile i ponašale, nisu bile ni napadne, ni grube, a od rekvizita su obično nosile samo male metlice, one kojima su mame tatama pajale s ramena »na gelosima« perut kad se urede nedjeljom da odu na misu i među svijet.
Gadne mačkare su stvarno bile gadne. Oblačili su uglavnom opaklije izvrnute na naličje, opasivali se lancima i kitili peruškama i komušinom. Lica su mazali garom, a u usta stavljali vještaško zubalo od crnog luka. A na glavu su navlačili konjske zobnice na kojima su prorezivali otvore za oči. O opasanom lancu su nosili vezane pudarske i čordaške klepetuše i »sijali su strah i trepet« kud god prođu. Ako te u’vate, obr’o si bostan.
S druge, pak, strane, pod maskom smo svi isti i ravnopravni, kao i ispod kože, i ped Bogom i pred ljudima. Možda je baš ta psihološka egalitarnost i uniformiranost doprinijela da fenomen Mačkara bude toliko popularan i upražnjavan u Golubincima.
DEFILE ODRASLIH: Tog istog ponedjeljka pred večer sve bi se smirivalo. Žurilo se kućama na kratak predah i bogat »gablec«, pa odmah u Dom gdje se održavao maskenbal. E, tu je tek bilo čuda. Tu se tek vidjelo koliko su ljudi maštoviti, strpljivi i inventivni.
Posljednji maskenbal koga Golubinčani pamte prije 2002. godine održan je 1991. u Domu kulture i pobijedio je Stevan Vidović-Brica sa scenom »Sveti Juraj ubija zmaja«. Brica je za tu priliku izjahao na scenu s bijelom kobilom i zelenom dolamom, a zmaj je dvaput suknuo dim iz čeljusti i bio proboden Bricinim kopljem. Čak je iz rane šiknula i krv (čitaj: paradajz-juha) i čak se kobila u strahu od reflektora i aplauza uneredila nasred scene što nije bilo predviđeno, a prva tri reda gledatelja sve su registrirali čulom mirisa.
Pokladni utorak je također bio rezerviran za defile odraslih. Bio je vrlo sličan ponedjeljku, osim što su tog dana ulicama defilirale nagrađene maske s prethodnog maskenbala i što su se izvodile masovne scene koje na binu ne mogu stati. Tu je bilo takvih hepeninga da su Golubinčani kasnije ustanovljeni Bitef smatrali za dejá vu. A i pokojni dragi improvizator Zoran Radmilović bi imao što vidjeti. Tako je o jednim Mačkarama već spomenuti čika-Ćopa izveo prave svatove s harmonikašima, mladoženjom i mladom, a već sljedeće je organizirao sprovod s nosilima, popom i »ucviljenom udovicom« koja je »pokojniku« dodavala satlik s rakijom čim pridigne glavu.
Najtužniji je Pokladni utorak bio za djecu. Već prije podne bake su mijesile uštipke. To se mijesi, pa se ostavi da se testo digne, pa se opet mijesi, pa opet kisne, pa se opet mijesi »dok se plafon ne oznoji«, pa se razvlači, pa se sijeku oni kolutići. Pa opet se prekriva bijelom plahtom da još malo kisne. A sve pred očima dječurlije, cijeli bogovetni dan, a uštipci nikako da se bace na vrelu mast. Pa kad najzad i to dočekaju i kad cijela kuća zamiriše, prve uštipke dobiju djeca, tko bi drugi. Ali djeca su već sita i pospana (onda se ranije lijegalo), pa se i ne mogu baš mnogo sladiti, iako im se smiješi puna posuda uštipaka s pekmezom od kajsija u onoj rupi na sredini uštipka. Neka, sutra će im se osvetiti. Ali, ‘oćeš, šipak! Sutra je čista srijeda, strogi post, i uštipci se sakrivaju od djece. A u četvrtak, prekosutra? Ih, ta kak’i su uštipci treći dan!? Eto, to je bila jedina tuga o mačkarama.
OHRABRUJUĆE: Sva je prilika da ćemo ovaj osvrt privesti kraju. Uz jednu optimističnu napomenu. Naime, prije neku godinu potpisnika ovih redova je neizmjerno obradovalo kad je primijetio da jedne pokladne nedjelje »šor« kao da je oživio i kao da se neke male mačkare šetaju »šorom«. To su bila djeca novih stanovnika Golubinaca koja su iz svojih zavičaja ponijela taj lijepi običaj, i Golubinčani ih trebaju uz zahvalnost stimulirati da to ne zaborave. Ohrabrujuće zvuči i ideja novoosnovanog HKPD-a »Tomislav« da se i ove godine ponovno organizira maskenbal.
Podržimo ih! I molimo se Bogu da nam se u Golubince Mačkare opet vrate. Ta mi smo stari znanci. Ne postoji u narodnom pamćenju veće blago od starih dobrih običaja.
A onu sintagmu iz naslova (Mačkara-parada…) izvikivala su nekad, ne tako davno, djeca po »šorovima« zadirkujući velike i strašne mačkare da i na njih, djecu, obrate malo pažnje.
