Arhiv tekstova
Hrvati pod osmanlijskom vlašću
U 16. i 17. stoljeću većina je Hrvata priznavala vlast osmanlijskih careva. Međutim, oni u Osmanlijskom Carstvu nisu imali zasebnu upravnu jedinicu premda je hrvatski jezik, odnosno jezik kojim je tada govorila većina Južnih Slavena, bio jedan od službenih jezika Carstva.
Dubrovački povjesničari Vinko Pribojević i Mavro Orbini, proučavajući prošlost, jezik i običaje Slavena, zaključili su da Česi, Poljaci, Rusi, Hrvati i ostali slavenski narodi govore jednim jezikom te da su svi Slaveni potomci Ilira.
ETNIČKE PROMJENE: Osmanlijska osvajanja dovela su do velikih promjena u nacionalnom i vjerskom sastavu područja koja su od svršetka seobe naroda naseljavali Hrvati. Mnogo je Hrvata prebjeglo u susjedne zemlje, a na njihova su ognjišta Osmanlije naselile pravoslavno stanovništvo s Balkana te muslimane, čiji se broj povećavao islamizacijom preostaloga kršćanskog stanovništva.
Prelasku na islam pogodovali su vjerski sukobi, slabost Katoličke crkve čiji su predstavnici većinom izbjegli pred Osmanlijama, ali i prednosti koje su imali muslimani u usporedbi s kršćanskim stanovništvom. Kršćanima koji su prešli na islam Osmanlije su omogućivale visoke državne i vojne položaje. Također, muslimani nisu plaćali harač, a ostala davanja bila su upola manja.
KULTURA HRVATA: Osmanlije su širile islamsku kulturu, osobito u graditeljstvu i književnosti. Gradovi su poprimili orijentalna obilježja: i sakralne (džamije s kupolama i minaretima) i svjetovne građevine (gospodarske, društvene ili stambene) građene su u istočnjačkom stilu.
Osmanlijska je vlast posebnu pozornost pridavala vjerskom životu i obrazovanju stanovništva te su u gradovima djelovale vjerske i pučke škole. Književna su se djela pisala na arapskome i perzijskom, te na hrvatskome jeziku, ali arapskim pismom. U književnosti su uglavnom prevladavali vjerski i ljubavni motivi. Poznata su i djela s područja zemljopisa od kojih treba istaknuti mnoge putopise, osobito putopis Evlije Ćelebije.
FRANJEVCI: Jedini katolički svećenici koji su djelovali u Osmanlijskom Carstvu bili su franjevci, koji su nakon osvajanja Bosne od sultana Mehmeda II. Osvajača dobili povelju kojom im je dopuštena duhovna služba. Franjevci su najzaslužniji za očuvanje katoličke vjere na području pod osmanlijskom vlašću. Vrlo je važna njihova književnost, koja je bila čvrsto povezana s hrvatskom književnošću.
Franjevci su pisali molitvenike i druga pobožna djela, kronike, povijesna djela itd. U Bosnu, Dalmaciju, Baranju, Bačku, Srijem i Slavoniju vraćali su se franjevci; prva su znanja stjecali u samostanskim školama u domovini, a nakon studiranja u Rimu ili na nekom drugom europskom sveučilištu, nisu nakon povratka djelovali samo na vjerskom planu. Naklonost vrha Katoličke crkve prema Hrvatima, katkad i uz zatvaranje očiju pred očitim vjerskim propustima, bila je usmjerena prema stvaranju klime ustanka i konačnoga tjeranja muslimana iz hrvatskih zemalja
