Arhiv tekstova
Ponovno sankcije
Farsa s Haškim sudom i optuženima za ratne zločine, koji misteriozno nestaju, ili se ne zna gdje su, ili naprasno oboljevaju, vratila je priču naših odnosa s međunarodnom zajednicom na početne stranice odavno pročitane, ali neshvaćene knjige. Deset milijuna zaustavljenih zelembaća od strane Amerike, i bojazan da će uskoro slično postupiti Europska unija, a da će onda u skladu s tim reagirati Svjetska banka, MMF i svi ostali, naslućuju kraj zavaravanju da se ovako može i dalje.
Čak i pojedini ministri sramežljivo i tiho priznaju, da bi ovo s američkim sankcijama moglo biti opasno, i da se više nema kud, nego ispunjavati obveze i obećanja. A to je na ovim prostorima najteže. Nekako, nema tradiciju.
Zaobilazi se istina na sve strane i na svim razinama, a meta neistina su, kako najmoćniji ljudi u svijetu, tako i mali čovjek koji je učen da vjeruje. I, što više vjeruje, to ga više lažu.
Neodgovorna i neostvarena obećanja – predizborna, izborna, poslijeizborna, svejedno kakva – na kraju se uvijek vrate autoru. I nama se, u ovoj zemlji i na ovim prostorima, kao odgovornima za predstavnike koje smo birali, vraćaju i vraćat će se, sve dok ta lažna obećanja ne postanu od javnosti i od institucija osuđena sramotna radnja. Što god bilo u pitanju.
Sasvim je sigurno da ove najnovije sankcije neće na ceste vratiti plastične kante za benzin, niti će buvljaci ponovno procvjetati, ali sama činjenica, da oko nas svi, ama baš svi, znaju što rade i napreduju, a samo mi tapkamo u mjestu i okolo lažemo i druge i sebe, dovoljna je da ubije optimizam.
Riješit će se problem do kraja siječnja, kažu sada, prije toga su se obećavali neki drugi datumi, izmišljale su se sintagme tipa jednosmjerna, dvosmjerna, višesmjerna suradnja s Haagom, ali je sve vodilo k tome da se ništa ne dogodi. Jedan visoki državni dužnosnik sada kaže da se ne može s optuženim generalima tek tako, jer, eto, na jugu Srbije se opet kuha i nije u redu da oni sada razmišljaju o trivijalnostima kao što je Sud za ratne zločine. I to inzistiranje na dragovoljnoj predaji umjesto uhićenja, nije ništa drugo do bezobrazluk. Jesu li isti ti generali, dok su trajale mobilizacije za njihove ratove, molili vojne obveznike da se dragovoljno prijave za bojišnicu, ili ih je jurila vojna policija i lovila kao zečeve?
Netko nas uporno sprečava da prošlost prepustimo zaboravu.
Z. P.
