Arhiv tekstova
Franjevci u Hrvatskoj i Bosni
Za Irce historičari napominju da su »redovnički« narod, zato što su se po Irskoj zarana proširili benediktinci u velikom broju. Oni su ih pokrštavali, poučavali i stvarali i čuvali njihovu kulturu. Nešto slično se može reći i za Hrvate. Već je četrnaest stoljeća od kako su Hrvati prihvatili kršćanstvo – pripadnost Katoličkoj crkvi. Prvih sedam stoljeća su među njima najprisutniji benediktinci, naročito na Primorju i otocima. Red je osnovao sveti Benedikt, pa se po njemu zovu Ordo Sancti Benedicti – O. S. B., red svetog Benedikta.
U trinaestom stoljeću nastaju franjevci (Ordo fratrum minorum - O. F. M.). Od tada će oni biti sve prisutniji među Hrvatima, a naročito su vezani za seobe Bunjevaca i Šokaca. Oni su njihovi najvjerniji pratioci u svagdašnjem životu, pastoralu i kulturi. Stoga nekoliko riječi o njima.
FRANJO ASIŠKI: Osnivač franjevačkog reda je Franjo Asiški. Rodio se 1181. godine u Assisiu, a umro 1226. godine. Pravo ime mu je Giovanni Francesco Bernardone. Otac mu je bio ugledan trgovac u mjestu njegova rođenja. Majka mu je bila Francuskinja, pa mu je odatle drugo ime Francesco, tj. Francuz. To ime je prevagnulo. Njegov duhovni pokret i djelo je Franjino, a red Franjin su – franjevci.
Franjo u mladosti živi veselim i udobnim životom, kao i svi njegovi vršnjaci iz bogatih obitelji. Sudjeluje u ratu s Perugiom i biva zarobljen. Po oslobađanju zapada u dugotrajnu i tešku bolest. U bolesti puno razmišlja o smislu života, pa odlučuje potpuno izmijeniti svoj dosadašnjih način života. Napušta imućnu roditeljsku kuću, oblači skromno odijelo, nešto poput vreće. Potaknut obraćenjem i iskrenom pobožnošću, dvori gubavce, propovijeda pokoru i posvemašnje evanđeosko siromašto. Ispočetka ga smatraju čudakom, pa i luđakom, ali on je uporan. Ubrzo stječe pristaše novog načina života. Okupivši oko sebe desetero braće, piše Pravila, a godine 1209. dobiva prvu potvrdu nove organizacije od pape Inocenta III. Ta se godina uzima kao osnutak franjevačkog reda, premda će Pravila biti potvrđena tek 1223. godine od pape Honorija III.
ŠIRENJE DJELA FRANJEVACA: Crkvene prilike u l2. i 13. stoljeću bile su u ozračju religioznog vrenja, naročito u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj. Narod je bio pobožan, ali slabo poučen. Nastajali su masovni pučki pokreti. Stanje euforije, pa čak i vjerskog fanatizma. Pojavljuju se samozvani učitelji, propovjednici i »proroci«, koji su također bili slabo poučeni u vjeri, ali su vatrenim govorima povukli vjerničke mase za sobom. Žestoko su se protivili vrhovnoj upravi Crkve, napadaju papu, biskupe i kler. U naučavanju imaju puno heretičkih misli. To je vrijeme dualista, katara, albigenza, fraticela itd.
U 11. stoljeću papa Grgur pokušava obnoviti Crkvu, ali zahvaća samo kler i pojedine redovničke zajednice. Njegova obnova ne dosiže široke vjerničke slojeve. U takvim prilikama Franjo pokušava obnovu Crkve, polazeći baš od tih vjerničkih masa. Živi siromašno i pokornički i tako od siromašnih biva prihvaćen. On ne pravi grešku spomenutih pokreta i uvijek je vjeran papi i biskupima. Plemići i bogataši ga ismijavaju, rugaju mu se, ali će ubrzo baš iz tih slojeva dobivati najviše pristalica. Njegovo djelo i red brzo se šire. Još za njegova života skupio se tako veliki broj pristalica, da je morao pristupiti pravnom uređenju reda. Ispočetka su postojale misije, zatim rezidencije i samostani. Konačno se red dijeli na provincije ili vikarije, a ove na kustodije i samostane. Niču jedna za drugom provincije Italije, Galije, Germanije, Hungarije i Sclavoniae (Hrvatske).
PRIHVAĆENI OD PUKA: Do Hrvata su franjevci došli iz dva pravca. Prvi je preko mora, provincija Ultra marina (u Dalmaciju). Drugi je pravac provincija Cis alpina, preko Austrije, Ugarske i Slavonije. Tatarska pustošenja 1242. godine uništit će sve samostane u Ugarskoj i Slavoniji. Ostaju samo samostani na Primorju, koji čine provinciju Sclavoniae (Hrvatske). Prvi spomen franjevaca u Hrvatskoj je iz godine 1235. kada papa moli franjevačku provinciju iz Primorja da pošalju dva franjevca u Bosnu da ispitaju učenje bosanskih krstjana. Nije poznat rezultat te misije, ali franjevci polako ulaze u Bosnu. U Bosni na istom poslu tada rade dominikanci, ali oni će morati napustiti Bosnu, jer nisu mogli suzbiti čudnu nauku. Taj posao će preuzeti franjevci, te će oko 1340. godine osnovati Vikariju Bosna i ostati tamo sve do naših dana.
Franjevce su ubrzo prihvatili pape, kraljevi, biskupi i velikaši. Pape im rado dopuštaju osnivanje njihovih samostana u različitim krajevima Europe, šalju ih kao vizitatore u različitim crkvenim poslovima, šalju ih u misije. Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. ih dovodi iz Dalmacije s ostalim Hrvatima u nastojanju da obnovi opustošenu kraljevinu nakon tatarske najezde. Hrvatski velikaši ih rado primaju i darivaju. Među njima prednjače Šubići, a kasnije, naročito krčki knezovi Zrinski i Frankopani. Često su kraljevi i velikaši, a naročito njihove supruge i rodbina, članovi franjevačkog Trećeg reda. Sve su to razlozi za brzo širenje i dugoročno trajanje franjevaca, ali najvažniji razlog njihovog prihvaćanja došao je od katoličkog puka, jer su mu oni svojim radom i ponašanjem odgovarali. Franjevci su znali s kraljevima i velikašima naći zajednički jezik, ali još su to više znali s običnim i siromašnim pukom. Za naše prilike to naročito vrijedi, jer su franjevci s našim narodom bili i za vrijeme ratova, epidemija i siromaštva
