Arhiv tekstova
Manjinski identitet stvar probitačnosti
4Kakvo je vaše viđenje opadanja broja učenika u Vojvodini, osobito opadanja broja đaka u odjelima na manjinskim jezicima?
Opći demografski trend posljednjih desetljeća je stalno opadanje broja stanovnika u Vojvodini. Pokrajina je poznata po tom sociodemografskom trendu, a priraštaj stanovništva poglavito je vezan za mehanički priljev ljudi s drugih područja, pa se broj žitelja ipak održava za razliku od istočne Srbije gdje je zavladala bijela kuga.
Različiti teoretičari sociolozi i demografi pripisuju pad broja stanovnika povećanju životnog standarda i tehnološkom razvoju, što bi nas moglo dovesti do ranih teoretičara koji su držali obrnuto prporcionalnim libido i kreativnost.
Ali, ostavimo teoretičare. Opća je tendencija opadanja broja stanovnika što se osobito osjeća kod nacionalnih manjina. Glavni faktor koji utječe na to je asimilacija, koja je prirodna stvar ako se ne vrši nasilno, a pritom se manjini omogućava čuvanje vlastitoga identiteta. Što su te zajednice veće i organiziranije to je proces asimilacije sporiji, ali ako su rasute na širokom prostoru učinak je brži. Dijasporalne zajednice brže gube kolokvijalni jezik, vlastito pismo i poznavanje kulture vlastitoga naroda. Time se otvaraju vrata ulaska u drugu kulturu, čime je proces asimilacije neminovan. Uz navedene razloge, opadanje broja stanovnika pojačano je događanjima tijekom devedesetih godina kada je trajao rat u Hrvatskoj, pa su se pripadnici hrvatskog naroda na ovim prostorima sakrivali iza subetničkih i drugih imena kao što su Bunjevac, Šokac, Vojvođanin, Jugoslaven ili neopredijeljen. Dakle, smanjenje broja odeređene manjine vrlo je problematično i ne usuđujem se govoriti na temelju egzaktnih podataka, već samo na osnovi osobne prosudbe, jer se ozbiljna istraživanja s ovim u svezi tek očekuju. Poneka statistika i tabela ne daju nam za pravo pouzdano govoriti o uzrocima demografskog kolebanja ili pada određene manjinske zajednice.
Kada govorimo o nastavi na hrvatskom jeziku, ona postoji od prije tri godine. Političko-psihološka situacija u to vrijeme je bila nepovoljna za takav pothvat jer je još uvijek prisutan strah kod roditelja, te su se samo oni najhrabriji, koji imaju čvrsti identitet, odlučili poslati svoju djecu u ove odjele, čime su na stanoviti način trasirali budući život svoje djece. Oni drugi, kod kojih je još uvijek prisutan strah hoće li nakon školovanja na hrvatskom jeziku njihova djeca moći nesmetano nastaviti školovanje u školama višega ranga ili dobiti posao, nisu se odlučili na tako nešto. Roditelji svakako imaju pravo voditi skrb o budućnosti svoje djece, ali se takvoj logici treba suprotstaviti ukazivanjem na neminovan proces demokratizacije društva koje stremi europskim integracijama. Kada budemo ravnopravni članovi društva europskih nacija, doći će do izražaja snaga lokalnih zajednica i snaga kulturnih identiteta manjinskih zajednica. Tada će se otvoriti mogućnost normalne komunikacije bez granica između manjina i matične zemlje što će dovesti do nesmetane i produktivne suradnje, slobodnog kretanja robe, usluga, ljudi, radne snage, znanja, pa će u takvoj sredini biti probitačno imati svoj vlastiti identitet koji neće biti samo nominalan već realan.
4Spomenuli ste otvorene granice u prilog čemu ide nedavno potpisani bilateralni Sporazum o zaštiti sloboda i prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine Republici Hrvatskoj u čijoj izradi ste i sami sudjelovali. Koji će benefit od toga imati hrvatska zajednica?
Obratimo li pažnju na potpisani sporazum otkrit ćemo kako je kratak, ali i kako svaki njegov članak zaokružuje tematiku zaštite manjinskih prava u oblasti službene uporabe jezika, obrazovanja, kulture i informiranja. Benefit će se osjetiti kada se sporazum počne primjenjivati nakon ratifikacije u parlamentima država potpisnica. Nakon toga će se birati mješovita komisija koja će se sastajti makar jednom godišnje sa zadaćom utvrđivanja kako se Sporazum provodi. Ovaj Sporazum prethodi ulasku naše zemlje u Europsku uniju i predstavlja primjer nove demokratičnije politike vlasti prema manjinama.
4Na čelu ste kulturne autonomije Hrvata, a nacinalna vijeća su novijeg postojanja. Hrvatska zajednica susreće se s problemima koje imaju i druge manjine, ali za razliku od tzv. starih manjina vjerojatno imate više problema u oblasti obrazovanja i informiranja. Pokraj toga, hrvatska zajednica je maloga kapaciteta, te sukladno tome kako vidite mogućnost razvoja obrazovanja od osnovne škole do sveučilišta na hrvatskom jeziku?
Školovanje na hrvatskom jeziku krenulo je prije tri godine i po logici stvari započelo je s prvim razredom osnovne škole, da bi se sada stiglo do trećeg razreda. Nastava u nižim razredima osnovnih škola teče bez značajnijih problema jer postoje kadrovi koji su osposobljeni za nju putem seminara koji se održavaju u Republici Hrvatskoj, a od skora i u našoj zemlji. Značajniji problemi očekuju nas u predmetnoj nastavi od petog do osmog razreda gdje treba osigurati kadrove naročito za predmete važne za njegovanje nacionalne kulture i jezika. Trenutačno postoje dva sustava obrazovanaja na hrvatskom jeziku, a to su kompletna nastava na hrvatskom nastavnom jeziku, i drugi, kroz izučavanje predmeta hrvatski jezik s njegovanjem nacionalne kulture. Uzmemo li u obzir dijasporičnost hrvatske zajednice, u budućnosti se može očekivati kombinacija ovih sustava. Naravno, prije svega se mora uraditi etno-demografska studija koja bi bila vodič u određivanju mreže osnovnih i srednjih škola. Moramo imati egzaktne podatke o tome što je racionalnije – otvarati odjele na sveučilištu za školovanje budućeg kadra ili školovanje nastavnika u Hrvatskoj.
4Za nepune dvije godine krenut će nastava u predmetnoj nastavi. Pri tome se govori o dvije mogućnosti školovanja, okupljanjem oko centralnih škola ili nastavljanje školovanja u sredini gdje je dijete krenulo u školu. Što je po Vašemu mišljenju povoljnije?
I jedna i druga ideja imaju svoje nedostatke. Ostanu li đaci u malome broju u puno odjela postavlja se pitanje mogućnosti potpune zastupljenosti nastave na hrvatskom jeziku. U drugom slučaju nastaje problem spremnosti roditelja da im djeca putuju u udaljenije škole. Stoga treba raditi na povećanju broja onih koji će studirati interesantne predmete za njegovanje nacionalne kulture.
4Pitanje elitne kulture i informiranja vrlo su važni segmenti rada Vijeća?
Točno, zajednica se do sada uglavnom bavila pitanjem amaterske kulture, dok je elitna kultura do sada bila zapostavljena, što će se popraviti školovanjem kadra koji će moći raditi profesionalno. Pokraj prosvjete i kulture nužno je razviti i informiranje na hrvatskom jeziku što će se uraditi s drugim vijećima nacionalnih manjina. Vijeće mora voditi računa o čitavoj arhitekturi odnosa u okviru zajednice. To podrazumijeva nužnu profesionalizaciju, te se nadam kraju volonterskog rada.
4Hoće li hrvatski jezik postati jezik koji se govori na uluci ili će samo ostati jezik elite?
Naravno, naš konačni cilj je normalna uporaba jezika u svakodnevnom životu. Kada se to bude dogodilo znat ćemo da smo bili na pravom putu.
