Arhiv tekstova
Odlasci bez povratka iz Novog Slankamena
U nedjelju 23. svibnja 1993. godine u župi sv. Mihaela Arkanđela u Novom Slankamenu mons. Antun Kolarević, dekan zemunskog dekanata i župnik u Zemunu, župi đakovačke i srijemske biskupije, podijelio je sakrament potvrde slankamenskim krizmanicima. Bilo ih je dvadeset i troje, a da Hrvati iz Slankamena, mjesta na području Srbije, zadnjih godina nisu doživjeli najtragičniju sudbinu u svojoj povijesti, bilo bi ih oko stotinu i osamdeset, rekao je tom prigodom mladi župnik Eduard Španović.
Prije najnovijeg rata u Novom Slankamenu koji se prvi put u pisanim dokumentima spominje već 1072. godine, živjelo se po »sremački«. Dobro se jelo, pilo, ženilo i udavalo, dosta se radilo, a i Bogu molilo. Slankamen, u koji su Hrvati doselili još u davnom VI. stoljeću, uvijek je bio živa i uzorna župa. O Božiću i Uskrsu ispovjedilo bi se između 800 i 1.500 župljana, u ministrantskom zboru bilo je i po tridesetak dječaka, a svake godine u velikoj procesiji hodočastilo se Gospi Tekijskoj kod Petrovaradina.
POVIJEST: Prebogata je povijest Slankamena. Na njega i njegovu utvrdu »Gradinu«, znanu još iz doba Rimskog carstva, navaljivali su Huni, gazili je Goti i Avari, u osmom stoljeću osvojili Francuzi, pa poslije Bugari, Bizant, Ugari, Turci, Austrija. Ipak, Hrvati u Slankamenu kroz sva ta stoljeća znali su sačuvati svoju narodnu svijest, ponos i dostojanstvo. Osnovan je tu u 14. stoljeću i pavlinski samostan sv. Petra, dva su Slankamenca postala čak i generali Reda. Godine 1862., dovršena je i svečano blagoslovljena današnja crkva sv. Mihaela Arkanđela, iste godine podignuta je i nova školska zgrada. Početkom 20. stoljeća utemeljili su slankamenski Hrvati u Novom Slankamenu Hrvatsku seljačku zadrugu, Hrvatsku čitaonicu i Hrvatski seljački dom. Sve to danas, kad su slankamenski Hrvati prisiljeni napuštati svoje stoljetne domove, postaje povijest.
NASILJE: Počelo je silovanjem i sadističkim iživljavanjem nad jednom Hrvaticom 1991. godine, a nastavilo se maltretiranjem osamdesetogodišnjeg starca Antuna Cindrića, prebijanjem ljudi po kafićima, ulicama i kućama, zaustavljanjem autobusa između Inđije i Slankamena koji je vozio školsku djecu, maltretiranjem i ponižavanjem djevojčica i dječaka. Po izvješću MUP-a Srbije, skupina mladih ljudi bacila je bombu na kuću Stjepana Rajkovića i u dvorište Ivice Cajlana, porazbijala stakla na izlozima i prozorima sedam objekata, kafića, radionica i kuća. Izvršeno je nekoliko teških krađa, provala u prodavaonice, kioske i poljoprivrednu ljekarnu. O tome se vrlo malo moglo saznati u općinskom centru Inđije.
O svim tim događajima Demokratski savez Hrvata u Vojvodini upoznao je u svom apelu Slobodana Miloševića, Radomana Božovića, patrijarha SPC Pavla i neka veleposlanstva u Republici Srbiji. U tom apelu za selo u kojem živi 2.500 Hrvata (dvije trećine ukupnog pučanstva), rečeno je kako je u njemu osobito teška situacija, da se nasilno iseljavaju Hrvati, pljačka njihova imovina, demoliraju kulturni i stambeni objekti, oduzima legalno sportsko i lovačko oružje, maltretiraju i bezrazložno prebijaju ljudi, starci i djeca. Predsjednik općine Inđija Milorad Rosić na to je lakonski odgovorio kako se »ukupni događaji koji su pogodili sve narode i narodnosti u Jugoslaviji, neminovno reflektiraju i u toj sredini«, te da odgovornost za događaje koji utječu na sigurnosnu situaciju snose određene političke stranke i to na prvom mjestu DSHV koji »zaboravlja da je u njihovoj organizaciji došlo do grube uvrede svih građana isticanjem zastave Republike Hrvatske za prvomajske praznike 1991. godine«. Ipak, da ima nasilnog useljavanja u kuće Hrvata u Novom Slankamenu, potvrdio je početkom 1992. godine i predsjednik Mjesne zajednice Žarko Čurčić.
ŽUPNIKOVO PISMO: Mladi slankamenski župnik Eduard Španović uputio je polovicom 1992. godine pismo patrijarhu SPC Pavlu, moleći ga za pomoć. Između ostalog je napisao: »Nikad valjda nije toliko suza isplakano u Slankamenu koliko u zadnjih godinu dana. Tolike naše obitelji morale su napustiti stoljetna ognjišta. To su odlasci bez povratka«. Pri svemu tome »sav otpor koji je ta župska zajednica pružila svojim progoniteljima, bio je odlazak iz svojih domova«. No, nasilje ni nakon toga nije prestalo, iseljavanje se nastavljalo. U Novom Slankamenu tako je od 2.500 Hrvata katolika danas, u lipnju 1993. godine, ostalo tek njih 730. U ožujku 1993., Novi Slankamen je pohodila i savezno-republička-pokrajinska delegacija predvođena ministarkom za ljudska prava i prava manjina Margit Savović, da bi se »na licu mjesta uvjerila u nepostojanje etničkog čišćenja u Slankamenu« koje je u svom izvještaju naveo i Tadeusz Mazowiecky. Tako je delegacija utvrdila da su ti izvještaji »izmišljotina«, a Branko Marović, predsjednik Izvršnog savjeta MZ Novi Slankamen rekao je kako je iz sela otišlo 1.200 Hrvata makar »nisu bili ni šikanirani, ni napadani«. I to što su bačene »dvije bombe« pripisao je Hrvatima, jer od »njihovih eksplozija nanijeta je samo manja materijalna šteta«, a »vrhunac« je bila izjava Žarka Čurčića koji je valjda zato da bi se iskupio za svoju prijašnju potvrdu o nasilnom useljavanju u kuće Hrvata rekao da su »Hrvati čak i sami sebi prijetili, pa su rekli da im prijete Srbi«.
