Arhiv tekstova
Hendikep nove manjine
U teoriji o manjinama poznato je pravilo da položaj manjina izravno ovisi o stupnju decentralizacije vlasti u državi, što se kao pravilo potvrđuje i u ovom slučaju. Naime, veliki značaj za početak institucionalnog ostvarivanja manjinskih prava Hrvata u Vojvodini imalo je vraćanje nekih ovlasti iz domene republičke vlasti (Republike Srbije) u okvir pokrajinske vlasti (AP Vojvodina), putem tzv. Omnibus zakona. Te ovlasti su uzurpirane krajem 80-ih i početkom 90-ih godina ukidanjem autonomije Vojvodine od strane vlasti u Beogradu.
Povraćaj određenih ovlasti (koje su od interesa za ostvarivanje manjinskih prava) regionalnim vlastima u Novom Sadu imalo je veće značenje i za druge manjine (npr. Rome), pošto pokrajinske vlasti u Novom Sadu imaju tradicionalno veći senzibilitet prema manjinama, za razliku od republičkih vlasti u Beogradu. Istina, u tom procesu institucionalnog ustrojavanja manjinskih prava vojvođanskih Hrvata, svoju su pozitivnu ulogu imali i zastupnici iz redova hrvatskih manjinskih političkih stranaka u Skupštini AP Vojvodine, koji su to svoje mjesto izborili participirajući na izborima u jesen 2000. godine u pobjedničkoj koaliciji DOS-a.
ZAKON NE NABRAJA MANJINE: Što se tiče ostvarivanja manjinskih prava Hrvata na lokalnoj razini, ono je u neposrednoj vezi s brojčanim sudjelovanjem u stanovništvu na razini općine, te s time povezanim sudjelovanjem u lokalnoj vlasti, a što se također osigurava na izborima. U tom smislu vrijedi da je u Subotici, općini u kojoj hrvatska manjinska stranka participira u vlasti, ostvarivanje manjinskih prava bolje ukoliko je u pitanju nadležnost lokalne samouprave, ali je posve drugačija stvar kada je u pitanju djelokrug republičkih tijela, organizacija i ustanova. Ovo osobito vrijedi u slučaju službene uporabe hrvatskog jezika. No, u većini drugih lokalnih samouprava gdje žive Hrvati posve je drukčije – uopće ne postoji ostvarivanje manjinskih prava u većem omjeru na razini lokalne samouprave, budući da oni ni ne participiraju u vlasti.
No, unatoč afirmativnim stavovima o pravnoj regulaciji manjinskog pitanja u Srbiji, može se govoriti i o formalno-pravnim nedostatcima. Mora se, recimo, konstatirati da u navedenom zakonu o manjinama nije izvršeno taksativno ili, barem, na primjeru, nabrajanje nacionalnih manjina, već su one definirane opisno. Isto tako, ni etničke grupe nisu navedene primjerom ili taksativno. Štoviše, zakonska definicija nacionalne manjine nije definicija nacionalne manjine, već etničke skupine, pa su u istu ravan stavljene manjine i etničke grupe, čime je otvoren prostor za eventualne zloupotrebe. Iz ovoga proizlazi problem koji posebno pogađa hrvatsku manjinu, jer je objektivnim hrvatskim subetničkim pojmovima Bunjevac i Šokac voluntaristički stvorena mogućnost da u Srbiji i Crnoj Gori postanu zasebne etničke skupine, što brojni primjeri iz prakse ovu namjeru zakonodavca i potvrđuju.
ZAKONSKO OGRANIČAVANJE PRAVA: Još ćemo ovdje napomenuti da su prava hrvatske manjine, kao tzv. nove nacionalne manjine, u znatnijoj mjeri i formalno-pravno ograničena, osobito u odnosu na prava tzv. starih manjina, a u skladu s člankom 8. Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Ovim se člankom, naime, starim nacionalnim manjinama garantiraju prava koja su stečena zahvaljujući ranijem normativnom okviru i praksi za vrijeme socijalizma, a novim se propisima to ne čini, nego se oni podvrgavaju restriktivnijim normama, umjesto da se stečena manjinska prava pojedinih nacionalnih manjina analogno primjenjuju i na nove manjine. U tom smislu, javlja se sljedeći paradoks: tri puta više Hrvata (više od 6.000) nego li Rusina (nešto manje od 2.000) u Novom Sadu nema pravo na službenu uporabu hrvatskog jezika, jer je zakonodavac odredio visoki prag – 15 posto manjinskog stanovništva mora živjeti na teritoriju lokalne samouprave da bi se mogao uvesti jezik manjine u službenu uporabu. Isto tako, zakon nije propisao način na koji će se određeno pravo primjenjivati, te što je tu uloga određenih tijela državne uprave, što se posebno negativno odražava na Hrvate, kao tzv. novu manjinu, koja nije na jedan institucionalni način ostvarivala manjinska prava.
Nastavit će se
