Arhiv tekstova
Kiša omiljenih stihova
Prije jednog desetljeća prvi puta sam »upoznao« Zvonka Sarića kroz njegovu tadašnju ulogu pjevača i tekstopisca subotičke rock skupine Sherbet Underground. Tada kao malodobniku i zaljubljeniku u rock glazbu, sherbetovski stil artističkog poigravanja pozicije benda kao umjetničke trupe nije bio posve jasan, a ono što ne razumijemo teško da možemo voljeti.
Prošlo je novih deset godina i stvari su se promijenile, kao i moji nazori. Vremena se mijenjaju, kao što to pjeva Bob Dylan, a mijenjaju li se nabolje ili nagore, sudit ćemo nakon još jedne povijesne dekade.
POEZIJA I NJEZINA PUBLIKA: Nemoguće je iščitavati sadržaj ove zbirke, a ne primijetiti prisustvo rokenrola, sastavnog dijela popularne kulture posljednjih pedesetak godina. Iz kuta tog, nezanemarivog čimbenika Sarićevog građenja poezije, koji me jedino u tom obzorju čini iole kompetentnim, pokušat ću napisati ovaj tekst.
Predmetom poezije može biti sve što nas okružuje, čitav jedan svijet »banalnih« svakodnevnosti. Poezija koja prati razinu suvremenog pjesništva prisutna je na vojvođanskom tlu već odavno, stvarana, oslanjajući se na beat poeziju nasuprot tradicionalnom pjesništvu subjektivnog lirizma, kreirala je poticajnu atmosferu ovakvom principu (Despotov, Kopicl, Tilly…).
1. Kome se pjesnik obraća, tko može biti njegova publika?
Po principu identifikacije »Vjerujem ti jer smo isti« (naslov trećeg albuma novosadske skupine Obojeni program), a ne negirajući osobnost, svijet čitatelja i autora mogu postati privremeni sklad, razumijevanje i komunikacija. Ali… Kroz stihove protkane imenima – simbolima: Patti Smith, The Beatles, The Rolling Stones, Sex Pistols, Frank Zappa, Bob Dylan, Joy Division, Sonic Youth, Neil Young, Pearl Jam, Blondie, Residents, Pere Ubu, Tuxedo Moon, Nirvana (»čiji fuzz daje gitari zvuk saksofona«), Miladojka Youneed, Joey Ramone, La Strada ili čitavog niza u pjesmi »Didi Vidi«, složene pjesničke slike postaju neka vrsta apologije rocka, ali turbo i techno naraštajima većine današnje mladeži, takve reference ne znače mnogo. Čak i ništa. »Neki moju poeziju smatraju teškom, ali odbijam varati mlade ljude praveći jezične ili tematske kompromise«, citira autor sebe samoga u pjesmi »(A) tipično«. Sasvim opravdano.
»DIGITALNI JAZ«: 2. Je li Sarićeva poezija baš toliko »teška«?
Iako moderan po izrazu, pjesnik Sarić se ironično sukobljava sa suvremenim fenomenološkim spektrom proizvoda masovnih medija i njihovim nuspojavama (neuroza hipertrofiranih informacija, postmoderni rašomonizam i fragmentarnost), ali s ponekom zadrškom, imajući tako u vidu i djelotvornost pojedinih (pjesme »Abeceda dobrog života«, »Čaša mlijeka prije spavanja«, »Zaboravite na dosadne kućne poslove«). Popuštanje u mladalačkom buntu (autor je 1963. godište), karakterističnom za već odavno izgubljenu subverzivnost rock glazbe, stvar je prirode izbora, jer kronični unutarnji nemir pjesnika često zasigurno vodi u ništavilo. Akrobatika balansiranja između polariteta ekstrem-razum, tako postaje najuspjelije svojstvo ove zbirke. Naziranje smisla u kaosu relativiziranih vrijednosti i fantazmagorije društvenog života – alternativa smještena u »pokušaj s kišom omiljenih stihova / pokušaj tu igru mozaika slušanja« jest svojevrsno utemeljenje u nekakvoj tradiciji, ma koliko »normalnost« rock glazbe bila diskutabilna.
3. Kako bi izgledao svijet u kome bi mladi čitali Sarićevu poeziju?
Ne bih se usudio mnogo nagađati, jer je vrlo teško odgovoriti i na mnoga lakša pitanja, ali siguran sam da bi to bio svijet s mnogo manje Ceca i Severina, kao i njihovih »velikodušnih« sponzora.
Činjenica jezika kojim se Sarić služi, je svjedočanstvo da je takav svijet nekada postojao. Da, jest.
Na kraju ostaje pitanje: Čita li se Sarićeva poezija, promatra/vidi ili sluša? Od svega po malo.
Davor Bašić Palković
