Arhiv tekstova
Entuzijazam ne blijedi, ali se ljudi ipak troše
Ravnateljica Hrvatske čitaonice Katarina Čeliković jedna je od najagilnijih osoba u hrvatskoj zajednici. Pokraj mnogobrojnih aktivnosti u oblasti kulture, koje organizira, u najužem je krugu realizatora katoličkog mjesečnika »Zvonik«. Dosad je organizirala tri pokrajinske smotre recitatora na hrvatskom jeziku, dva susreta pjesnika »Lira naiva« i izdala istoimenu zbirku pjesama, te stoji iza osmišljavanja i organiziranja tri interdisciplinarna skupa Dani Balinta Vujkova.
HR: Koje sve ustaljene manifestacije i na kakvoj razini organizira Hrvatska čitaonica?
Hrvatska čitaonica je udruga građana kojoj je temeljni cilj potpomoći obrazovanje na hrvatskom jeziku, a želi biti mjesto okupljanja naših pisaca, istraživača, srednjoškolaca i studenata, želi ponuditi edukaciju u hrvatskom jeziku i povijesti, u organiziranju predavanja, tribina, književnih večeri, smotre recitatora i slično. Upravo na ovom tragu pokrenuli smo tri manifestacije od pokrajinskog značenja za koje možemo reći da su naišle na izvanredan prijem i odaziv onih kojima su namijenjene. Tako ćemo i ove godine organizirati tri velika susreta. U prvoj polovici godine to će biti III. susret pjesnika poznat pod nazivom »Lira naiva«, u drugoj je to IV. pokrajinska smotra recitatora na hrvatskom jeziku i, svakako najzahtjevnija manifestacija, IV. Dani Balinta Vujkova koja uz dvodnevni znanstveni skup ima i više popratnih sadržaja. Upitno je još održavanje trećeg po redu natjecanja »Pripovidamo pripovitke i bajke Balinta Vujkova« o čemu ćemo odluku uskoro donijeti.
HR: Uz čiju se materijalnu potporu realiziraju ove priredbe?
Sa zadovoljstvom mogu reći da je velik broj onih čija je uloga financijsko pomaganje kulturnih djelatnosti prepoznalo u programima Hrvatske čitaonice kvalitetne sadržaje i da smo u tri godine godine postojanja dobili sredstva od Skupštine općine Subotica, Pokrajinskog tajništva za kulturu i obrazovanje i Pokrajinskog tajništva za upravu, propise i prava nacionalnih manjina, a pomogla je i Republika Hrvatska, kao i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu. Ova je pomoć stigla na osnovu natječaja, ali smo osobnim kontaktima razvili posebno lijepu suradnju s Poglavarstvom grada Osijeka i gradonačelnikom Zlatkom Kramarićem, osnovnom školom u Prečku, Knjižnicama grada Zagreba, Hrvatskom maticom iseljenika, Maticom hrvatskom u Zagrebu, s osobama iz kulturnih krugova u Bačkoj, ali i iz Republike Hrvatske. Naravno, najveću poteškoću čini pribavljanje novca jer, iako se trudimo financijski plan učiniti krajnje razumnim i uz najveći dio dragovoljnog rada, mnogo vremena trošim ja osobno na skupljanje novca.
HR: Što je sve realizirano u nakladničkoj djelatnosti u okviru Hrvatske čitaonice, i u suradnji s Katoličkim institutom za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«?
Hrvatska čitaonica u nakladničkoj djelatnosti u prošloj godini bilježi nekoliko ostvarenja od iznimne važnosti za našu zajednicu. Usuđujem se reći da je pravi poduhvat bio zajedno s Hrvatskim akademskim društvom izdati prvu multimedijalnu slikovnicu s CD-om »Ždribac zlatne grive« Balinta Vujkova koja je predstavljena školskoj djeci i vrlo je lijepo primljena. U suradnji s Institutom »Ivan Antunović«, u čijoj nakladničkoj djelatnosti sudjelujemo i moj suprug i ja, i ove je godine izašla iz tiska, druga po redu, zbirka pjesama »Lira naiva« posvećena istoimenom susretu pjesnika. Krajem godine objavljena je i knjiga poezije »Neonski zavrtanj« Zvonka Sarića čije će predstavljanje biti evo, krajem ovog mjeseca. U tisku je i druga slikovnica s kraćim narodnim pripovijetkama Balinta Vujkova koju je ilustrirala somborska umjetnica Cecilija Miler. I ova je slikovnica u tisku zahvaljujući spremnosti HAD-a da pomogne hrvatskom obrazovanju, a vjerujemo da će u tome ovakve slikovnice imati važnu ulogu. Dizajn je za obje slikovnice izradio Rajko Ljubič koji je ujedno inicijator i audio CD-a s usmenim zapisima Balinta Vujkova. U suradnji s Institutom »Ivan Antunović«, koji je zadnjih desetak godina izdao više desetina naslova, među kojima su i dva izdanja kapitalnog djela – molitvenika Stjepana Beretića »Slava Božja«, uskoro se očekuje i posthumno izdanje knjige profesora Bele Gabrića »Hrvatska rič u Bačkoj«. Naravno, u planu su nam i predstavljanja ovih publikacija i izvan Subotice.
Nakladnička je djelatnost otvoreno pitanje koje bi se unutar naše zajednice hitno trebalo riješiti. Ne mislim da bi se samo na jednom mjestu trebala promišljati naklada, ali je istina da je neplansko izdavaštvo najskuplje izdavaštvo. Zasad se ne vidi mogućnost tiskanja djela mladih i neafirmiranih pisaca, pa se čini da njih i nema. A po mom saznanju desetak knjiga autora različite dobi čeka u rukopisu, a kvaliteta im nije upitna. Nadam se da će uskoro u okviru Novinsko izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« proraditi i ovaj segment.
HR: Kako je riješeno pitanje prostora Hrvatske čitaonice i Hrvatskog društva za pomoć učenicima »Bela Garbić«, čiji ste osnivač?
Pitanje prostora je najveći problem za ove dvije udruge. Naš veliki prijatelj profesor Bela Gabrić ostavio je kuću župi svetog Roka i to za knjižnicu. Kako je kuća bila nefunkcionalna, a potrebna su bila i velika ulaganja u adaptaciju, tri su godine prošle kako je pokušavamo osposobiti. Zahvaljujući predsjedavajućem Instituta »Ivan Antunović« dr. Andriji Kopiloviću, koji je uložio puno napora u prikupljanje sredstava, ova kuća je skoro završena i očekujemo da će na proljeće u njoj biti otvorena čitaonica i kancelarija Hrvatskog društva za pomoć učenicima »Bela Gabrić«. Nedostaju još samo podovi i grijanje koje je potrebno do sljedeće zime riješiti. Koristim i ovu mogućnost da pozovem one kojima je stalo do budućnosti naših mladih da pomognu, jer će svaka pomoć biti dobrodošla. Bez prostora ni jedna udruga ne može raditi, a napose spomenute dvije. Ljubaznošću prečasnog Andrije Anišića nekoliko smo godina koristili prostor župnog doma za sastanke, primanje pošte i slično, a naravno i našu obiteljsku kuću. Jako je važno da naši ljudi znaju gdje se i kada mogu obratiti ako imaju problem i da rješenje problema ne ovisi o jednoj određenoj osobi već da to rješava institucija za to osnovana. Često se ljudi obraćaju meni u vezi materijalne pomoći i nebrojeno puta sam objašnjavala da ja uglavnom pišem molbe za pomoć, a sredstva dodjeljuje komisija. Međutim, problema u svakodnevnom životu je puno i ljudima trebamo izaći u susret i saslušati ih.
HR: Veći dio posla u katoličkom mjesečniku »Zvonik« već desetak godina radite Vi, skupa s obitelji. Možete li nam opisati kako taj rad izgleda?
»Zvonik« je naš život. Svjesni smo da rad u ovakvom listu znači više od posla, više od obavljanja bilo kojeg drugog vida nakladničke djelatnosti. Nismo u početku znali u što ulazimo, ali smo iz broja u broj, iz godine u godinu napredovali u tehničkom, sadržajnom i svakom drugom smislu. Naravno da je fizički vrlo teško izdržati rad noću, budući da smo i suprug i ja zaposleni. Bilo je godina kad smo zbog restrikcija struje selili računalo u župni dom i onda opet u našu kuću, a ujutro smo išli na posao. Uz ovaj list vezani su i neki naši privatni vrlo tužni događaji, ali »Zvonik« je uvijek na vrijeme izašao. Tako je to Bog uredio. Ono što veže nas u užem uredništvu je ljubav i entuzijazam prema duhovnosti, prema višim ciljevima. Svih deset godina njegova izlaženja zanosili smo se da pisana riječ može formirati čovjeka, a na našim prostorima je mogla i obavijestiti na materinjem jeziku o događajima koji su obiježili noviju vjersku i kulturnu povijest. Najveća su nam radost mladi suradnici s kojima smo prolazili tečajeve novinarstva, koje smo podržavali u pisanju pa su neki od njih sada i na studiju novinarstva, mnogi su upravo iz našeg uredništva sada u drugim hrvatskim medijima, na što smo vrlo ponosni. U svemu ovome ne mogu zanijekati da smo tužni što se ne uspijeva riješiti profesionalizacija ovoga posla, jer se entuzijazam ne troši, ali se troše fizičke sile.
HR: Kakva je uloga »Zvonika« za hrvatsku zajednicu?
»Zvonik« je svojevremeno, odnosno do pojave »Hrvatske riječi«, bio jedini tiskani medij na hrvatskom jeziku u Vojvodini, a u početku i u SRJ. Pokrivali smo tada doista cijelu državu, mislim na 1994. i 1995. godinu, naravno koliko smo uspjeli naći dopisnike. »Zvonik« je osim duhovnih sadržaja pratio i kulturna događanja, a u kraćim crtama i ono što je obilježilo društveni život našeg naroda. S pojavom »Hrvatske riječi« list »Zvonik« se vraća svojim duhovnim sadržajima u kojima sudjeluje širok krug suradnika svih profila. »Zvonik« je bio i jedini list sredinom devedesetih, kada su oko nas i u nama bili strahovi rata, koji je duhovno krijepio čitatelje i u Podunavlju, gdje je situacija bila mnogo teža nego u Subotici. Raznoseći »Zvonik« susretali smo ljude gladne novosti iz Subotice, jer su bili potpuno izolirani glede informacija. Iako smo razočarani trendom »kulture nečitanja«, list danas ima svoje stalne čitatelje i izvan Vojvodine, u Hrvatskoj, u nekim europskim zemljama, pa čak i u Americi i Novom Zelandu.
HR: Kakva je suradnja Hrvatske čitaonice s ostalim hrvatskim institucijama u kulturi?
Institucije unutar hrvatske zajednice rade po načelu dobre volje pojedinaca, odnosno koliko su određeni ljudi spremni na suradnju. Bilo bi dobro da svaka institucija ima svoj profil i da ne radi svaka sve. U ovom kontekstu vidim i pozitivnih pomaka, a kao primjer navodim suradnju između Hrvatske čitaonice i Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«, somborskog HKUD-a »Vladimir Nazor« i hrvatske udruge »Bodrog« iz Bačkog Monoštora. HKC »Bunjevačko kolo« za sve svoje priredbe od mene traži recitatore, jer su uvažili uspjehe koje postižu na natjecanjima i idu na kvalitetu svojih priredbi. U Somboru nailazim redovito na dobru suradnju bilo da je u pitanju njihova pomoć u organiziranju susreta pjesnika u njihovom gradu ili nastupa na našoj manifestaciji. To vrijedi i za Monoštorce. Hrvatsko nacionalno vijeće pokrenulo je dobru inicijativu razgovora sa svim institucijama u Vojvodini. Svi su spremni na suradnju, jer su predugo bili izolirani. Dosad nije riješeno pitanje koordinacije među institucijama, jer je svaka »zabavljena« rješavanjem svoga preživljavanja. Kada stignu određena sredstva za hrvatsku zajednicu, događa se da se predstavnici različitih udruga i institucija doživljavaju kao rivali, konkurenti. I ja, poput drugih djelatnika u kulturi, očekujem da i politički predstavnici i Vijeće što skorije postave pitanje financiranja hrvatske zajednice na najvišim razinama i to u odnosu na druge manjine. Iz pokrajinskog je proračuna vidljivo da su sredstva za našu zajednicu manja nego za druge kojih čak i brojčano ima manje nego nas. Važno je naglasiti i da hrvatska zajednica tek počinje stvaranje profesionalne, kadrovske infrastrukture koju druge zajednice već odavno imaju.
Kako su programi Hrvatske čitaonice usmjereni na cijelu Vojvodinu, logična je naša želja da se u što skorije vrijeme nap
ravi kalendar kulturnih događanja u ovoj godini. Mislim da je na potezu Vijeće od kojega očekujem više inicijative, napose od pročelnika odjela i odbora za kulturu. Očekujem ih i na našim priredbama, voljela bih čuti njihovo mišljenje o određenim programima ali i o planovima za ovu godinu.
HR: Kakva je potpora uopće Vašim aktivnostima i naporima od strane službenih struktura hrvatske zajednice?
Još se nismo navikli da su se te naše službene strukture definirale, da imaju svoje mjesto, ali i svoje obveze prema hrvatskim institucijama. Oko ocjene djelovanja naših službenih struktura dvije su razine na kojima se vidi djelovanje. Po mom mišljenju visoku ocjenu zaslužili su naši najviši predstavnici kada je u pitanju uspostavljanje suradnje na najvišoj razini s Republikom Hrvatskom i s Republikom Srbijom. Kao zajednica koja je kraće vrijeme nacionalna manjina, Hrvati imaju mnogo više problema nego druge zajednice. Stoga su ovi prvi kontakti za svaku pohvalu. Konkretnije djelovanje očekujem od naših predstavnika u lokalnoj upravi koji se lakše mogu izboriti za svakodnevne potrebe. Tu je pitanje prostora, kadrovskih rješenja, pomoći u pravnim i drugim pitanjima. S obzirom da smo svi u kulturi u vrlo sličnim problemima onda ne mogu reći da imamo potporu od drugih kada moramo platiti grijanje ili čak i prostor za održavanje nekih priredbi. Potpora se u najboljem slučaju sastoji u tome da vodeći ljudi dođu na neku manifestaciju, ali drugo ništa.
HR: Kako ocjenjujete trenutačno stanje hrvatskih udruga u kulturi, i što bi trebalo, po Vašem mišljenju, poduzeti da se to stanje unaprijedi?
Hrvatska zajednica ima kulturnu baštinu na kojoj joj mogu mnogi pozavidjeti. Ona se sada njeguje u amaterskim društvima, a ima i pokušaja profesionalnog bavljenja kulturom. Iako ne potpuno, rješavanje medijskog pitanja može nam biti predložak za kulturu. To znači da bi vrlo skoro trebalo riješiti stabilno funkcioniranje mjesnih amaterskih društava, ali istovremeno profesionalizirati i kadrovski osmisliti kazalište, knjižnicu, filmsko stvaralaštvo. U svakoj postojećoj gradskoj instituciji vezanoj za oblast kulture, gdje je to zakonski moguće, moraju biti i ljudi koji mogu osmisliti programe naše zajednice. I moji su dosadašnji poslovi u kulturi rađeni po uzoru na već postojeće u drugim zajednicama. U Hrvatskoj svaka manjina u okviru Knjižnice grada Zagreba ima svog knjižničara koji brine o programima na jeziku manjine i nabavci knjiga. Ja sam još prije dvije godine pisala molbe i općini i HNV-u za otvaranje radnog mjesta unutar knjižnice, ali i dalje radim uz ogromne napore spomenute manifestacije. Postavim i ja sebi pitanje ima li smisla toliko noći probdjeti uz računalo, toliko obilaziti razna vrata i moliti pomoć, a onda obaviti i posao na svom radnom mjestu, koji doista volim. Posao knjižničara je, kako je to divno rekla beogradska književnica Svetlana Velmar Janković, posljednji bedem kulture.
HR: Na početku smo godine, imate li neostvarenih želja?
Često mi prijatelji zamjeraju da imam previše ideja, da stalno hoću još nešto. To su zapravo moje želje. Mnoge su još neostvarene, ali ja vjerujem da ćemo uskoro u Ulici Bele Gabrića imati čitaonicu u kojoj će se svako jutro moći pročitati hrvatske novine, gdje će studenti moći ponešto naći za sebe, otići na internet. Očekujem i u večernjim terminima razgovore pisaca, tečajeve hrvatskoga jezika, gledanje filmova, ili možda neobavezno druženje. U toj će kući raditi ured gdje će se moći javiti učenici i studenti sa svojim potrebama ili će porazgovarati o svom budućem pozivu. Problemi će se detektirati i pokušati riješiti. U dvorištu ćemo napraviti prostor za književne večeri, preko ljeta će se tu održavati radionice. Da ovo nisu tek želje potvrđuje i činjenica da već imamo dva kompjutora, imamo obećanje da će stizati hrvatske novine, mladi se raspituju kad će već proraditi čitaonica i ured. Evo, na dobrom smo putu da imamo prostor u kojem će se u manjem obimu moći stvarati, učiti, informirati. Bit će to mjesto za razmjenu misli i ideja uz čaj ili kavu. Znam da to nije lako osmisliti ni ostvariti, ali ja i dalje sanjam san u kojem to neće biti povremeni pokušaji entuzijasta već konstantni sadržaji koji se neće ugasiti ni onda kada ne bude onoga tko je neki program započeo. Cilj svakog od nas treba biti stvaranje novih ljudi koji će nastaviti započet posao i nitko od nas ne bi trebao biti nezamjenljiv.
