Arhiv tekstova
Od Katančića do Kukuljevića
Zanimanje za prošlost staro je koliko i ljudski rod, a njezino opisivanje, pogotovo neobičnih sudbina i pustolovina u koje su se uplele i brojne legende, dio je ljudske prirode. Unatoč tomu povijesna se znanost razvila relativno kasno, u 17. stoljeću. Od tada do danas mnogi znanstvenici tragaju za davno napisanim tekstovima i drugim ostacima prošlosti, nastojeći razumjeti i objasniti život u njoj. U 17. su stoljeću povjesničari otkrili pravilnosti u razvoju pisma, razumjeli tehniku proizvodnje papira te uočili povijesni razvoj pečata i grbova, što je bila osnovica razvoja pomoćnih povijesnih znanosti, koje su pomogle povjesničarima razumjeti zbilju ljudi u prošlim vremenima.
Sredinom 17. stoljeća, oslanjajući se na rad starijih hrvatskih povjesničara Vinka Pribojevića i Mavra Orbinija, Trogiranin Ivan Lučić objavio je prvu sintezu hrvatske povijesti O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Lučić je napisao i Povijest Trogira, čime je utemeljio i hrvatsku zavičajnu historiografiju. U istom stoljeću djelovao je i povjesničar Juraj Rattkay, koji je opisao dio povijesti Hrvata pišući o hrvatskim banovima. Koncem 17. stoljeća puno je pisao Pavao Ritter Vitezović. Svi su oni veličali snagu društvene elite, banova, plemića i biskupa, zanemarujući u svojim istraživanjima život puka. U 18. stoljeću antičkom se poviješću hrvatskih zemalja bavio franjevac Matija Petar Katančić, čija su mnoga važna djela, na žalost, još uvijek neobjavljena. Pod utjecajem njemačkoga filozofa Herdera, Katančić se usprotivio proučavanju elite, ali i moralizatorskoj baroknoj i prosvjetiteljskoj književnosti koja je kritizirala neukost, prela i divane, bećarce i bučne proslave u koje su osamnaestostoljetni Hrvati unosili puno strasti. Počeo je proučavati svakodnevicu ljudi prošlih vremena, a ne samo povijest država, ustava i »znamenitih muževa«. Proučio je odjeću, obuću, jelovnike, alate, obradu zemlje, bolesti, ali uočio i ljudske strahove, skrivene želje i druge iracionalne elemente koji su utjecali na strukturiranja ljudskog života naslućujući pojavu strukturalne historiografije koje je, ako zanemarimo konzervativne i nacionalističke historiografije koje su još uvijek sluškinje nedobronamjernih političara, dominantna danas u slobodoljubivom dijelu Europe. Analizirajući živote antičkih naroda u Podunavlju a istovremeno uronjen u živote Šokaca i svih naroda koji žive u Podunavlju, Katančić je zaključio da su Hrvati potomci Ilira.
NITKO GA NIJE VOLIO: Koliko je Katančić opasan svjedoči i surova kazna kojom je kažnjen te mnoštvo odbijenica za napredovanje u karijeri. Veći dio života proveo je u Osijeku, a osuđen je na doživotnu samoću – nitko mu se, kao nekoć Spinozi, nije smio približiti bliže od tri lakta. Desetljeća usamljenosti u peštanskom franjevačkom samostanu posvetio je pisanju višejezičnoga rječnika te prevođenju Biblije na hrvatski jezik i to štokavskim narječjem i ortografijom koju je, netom, prihvatio i Ljudevit Gaj. Katančićev je prijevod Biblije objavljen posthumno i time je završila etapa »dopreporodnog doba« u nacionalno-integracijskom procesu Hrvata.
GAJ: Potaknut djelovanjima i djelima Tita Brezovačkog, Maksimilijana Vrhovca i osobito Matije Petra Katančića, svoju je aktivnost najavio Ljudevit Gaj. Njemu je bilo jasno da će prvi korak ka ujedinjavanju hrvatskih zemalja biti stvaranje jedinstvenoga književnog jezika za sve Hrvate. Gaj je 1830. godine u Pešti objavio Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja, u kojoj je predložio da Hrvati za službeni jezik odaberu kajkavsko narječje – kasnije će Gaj predložiti da se za službeni jezik odabere štokavsko narječje.
Istovremeno se među hrvatskim plemićima javila potreba da se obrane hrvatska državna prava – to jest, da se po prvi put razdvoje staleški interesi (koji su vezali hrvatske i mađarske plemiće) od državnih, hrvatskih, interesa. Zato je 1830. godine Josip Kušević objavio knjigu O municipalnim pravima i statutima Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, u kojoj je opisao povijesni pregled razvoja hrvatske države i protumačio da Hrvatska ima prava na zaseban položaj u Ugarskome Kraljevstvu.
JANKO DRAŠKOVIĆ: Nakon smrti Josipa II. dvadesetak je idućih godina donijelo neprestane promjene političkih sustava u hrvatskim zemljama. Tek što se nakon burnih godina ustalila politička situacija (1815.), koja je pogodovala razvoju trgovine i gospodarstva, uslijedila su presezanja mađarskog plemstva prema Hrvatskoj. Sporadični otpori hrvatskih intelektualaca i svećenika nisu im se mogli oduprijeti. Bio je potreban širi i organiziraniji pokret. Već 1832. godine, dvije godine nakon Gajeve Kratke osnove, grof Janko Drašković objavio je u Karlovcu Disertatiu iliti razgovor darovan gospodi poklisarom, koja je postala opće prihvaćena politička osnova hrvatskoga narodnog preporoda – bio je to prvi hrvatski nacionalni program, pisan štokavskim narječjem.
Grof Janko Drašković je u Disertaciji predlagao sjedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke i Vojne krajine u jednu cjelinu – Veliku Iliriju, koja bi ostala u sastavu Austrijske Carevine. Ona bi trebala obuhvatiti i slovenske krajeve i Bosnu. Službeni jezik u Velikoj Iliriji bio bi hrvatski (štokavsko narječje), a vrhovnu bi vlast imao ban. Velika Ilirija bila bi u sastavu Ugarskoga Kraljevstva pa tako i u sastavu Austrijskoga Carstva. Drašković se zalagao za postupno reformiranje feudalnoga sustava, za humaniji odnos prema kmetovima, za razvoj industrije i trgovine, za izvoz agrarnih proizvoda, za osnivanje novčarskih i kreditnih zavoda itd.
NOVINE HORVATZKE: Svjestan da će tiskanjem novina upoznati veći broj ljudi s idejama i ciljevima narodnoga preporoda, Ljudevit Gaj je 6. siječnja 1835. godine u Zagrebu pokrenuo »Novine Horvatzke« s književnim prilogom »Daniczom Horvatzkom, Slavonzkom y Dalmatinzkom« (prvi je broj izašao 10. siječnja 1835. godine). Isprva su novine, koje su izlazile srijedom i subotom, izlazile su na kajkavskom narječju, a početkom 1836. godine novine mijenjaju ime u »Ilirske narodne novine«, a kulturni se prilog naziva »Danica Ilirska«, i od tada izlaze na štokavskom narječju. Novine su objavljivale i vijesti iz svih hrvatskih zemalja te prenosile i najvažnije političke komentare njemačkih, francuskih, austrijskih i mađarskih novina. U »Danici« su objavljene mnoge poznate pjesme hrvatskih preporoditelja: u desetom broju objavljena je pjesma Antuna Mihanovića Hrvatska domovina, današnja hrvatska himna Lijepa naša domovina, koju je uglazbio Josip Runjanin.
ZABRANA ILIRSKOGA IMENA: Bečki je dvor tolerirao jačanje hrvatske nacionalne svijesti jer je u tom procesu vidio opreku sve jačim Mađarima. Kako su se ilirci opirali mađarizaciji, mađarska je inteligencija bila protiv iliraca. Protivnici Ilirskog pokreta u Hrvatskoj utemeljili su 1841. godine Horvatsko-vugersku stranjku, koja je zastupala čvrsto povezivanje s mađarskim plemstvom. Njih su ilirci nazvali mađaronima. Pristaše Ilirskog pokreta osnovali su Ilirsku stranku. Zahtijevali su ujedinjenje svih hrvatskih zemalja pod vlašću Hrvatskoga sabora i bana te uvođenje hrvatskoga jezika u državne institucije.
Sukob između iliraca i mađarona zaoštrio se 1843. godine kada su ilirci pobijedili na izborima za skupštinu Zagrebačke županije. Kako bi smirio napetosti, ali i zadovoljio interese Mađara, Bečki je dvor 11. siječnja 1843. godine zabranio korištenja ilirskog imena te simbola koje su ilirci koristili. Ilirska se stranka preimenovala u Narodnu stranku, a hrvatsko je ime postupno zamijenilo ilirsko.
Tim činom hrvatski su preporoditelji zapravo osnažili. Pristaše Ljudevita Gaja svim su snagama počeli širiti hrvatsku nacionalnu ideju. Iste je godine Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskome jeziku.
