Arhiv tekstova
Ostvarivanje i kršenje prava
Sa sličnim naslijeđenim stanjem kao i romska zajednica, hrvatska zajednica je u započeti proces demokratizacije i tranzicije socijalističkog društvenog sustava u Srbiji ušla bez ikakvog ozbiljnijeg naslijeđa i vlastitih institucionalnih pretpostavki, kada je u pitanju aspekt ostvarivanja prava koja spadaju u domenu kolektivno-manjinskih. Ujedno, novi društveni i državni projekt Srbije, koji se počeo stvarati početkom devedesetih godina XX. stoljeća, nije pokazivao nimalo razumijevanja niti pak spremnost da nešto učini na planu uspostave manjinskih institucija za građane hrvatske nacionalnosti u Vojvodini, kao ni za mogućnost ostvarivanja manjinskih prava.
Štoviše, tek je nakon više od deset godina, koliko postoje od strane političkih i drugih institucija Hrvata u Vojvodini zalaganje za rješavanjem njihovog statusa i položaja, bio priznat status nacionalne manjine – to se je dogodilo nakon pada Miloševićevog režima. A ovaj je status bio nužna formalno-pravna pretpostavka za mogućnost jednog bitno kvalitetnijeg ostvarivanja manjinskih prava – u okviru sistema državnih institucija i ustanova te u vlastitim profesionalnim institucijama, čije financiranje onda po definiciji ide na teret državnog proračuna.
NESPREMNOST: Naime, politička i kulturna elita hrvatske zajednice u Vojvodini nedvosmisleno je od samih početaka svojih, isključivo samoinicijativnih, koraka na planu artikulacije vlastitih interesa i zalaganja za ostvarivanje prava zahtijevala od državnih organa da se ovo pitanje sukladno postavi i trajno riješi, kako bi i građani hrvatske zajednice mogli biti participijenti u ostvarivanju svojih legitimnih manjinskih prava. Tako je i prva politička stranka vojvođanskih Hrvata, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, u svojemu političkom programu iz 1990. godine jasno stavio i odrednice o ovim pitanjima. Dakle, nastojanje na ovome planu bio je sastavni dio njihova političkog programa, a svoju je konkretizaciju dobilo u projektu DSHV-a za kulturnu autonomiju Hrvata u Vojvodini, koji je u obliku zakonskog prijedloga predan Narodnoj Skupštini Republike Srbije na usvajanje 31. svibnja 1991. No, o ovome se pitanju ni jedno tijelo srbijanske Skupštine nije očitovalo, što znači da ono nije bilo nikako ni riješeno! Odsustvo jasne državne politike i nespremnost da se ovo pitanje počne rješavati za vrijeme trajanja Miloševićevog režima rezultiralo je, s jedne strane, postojanjem slabije institucionalne izgrađenosti hrvatske zajednice, s druge strane simbolično i od države nepodržano ostvarivanje nekih manjinskih prava (najbolji je primjer pravo na informiranje sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća) obesmišljavala je njihove inicijative, a zatvorenost državnih i javnih poduzeća za zapošljavanje s treće je strane uvjetovalo da mladi i obrazovani Hrvati trajno napuštaju Vojvodinu.
Pa ipak, nakon tih »radikalnih« zahtjeva početkom devedesetih godina i nespremnosti države da pozitivno odgovori na te zahtjeve ove nove manjine, ubrzo je nastupilo vrijeme kada se ovi zahtjevi spram države ne ističu u prvi plan, a više se pozornosti posvećuje pitanjima samog organizacijskog ustroja hrvatske zajednice, što je, osim jalovosti, često poprimalo i značajke destrukcije. To onda kazuje kako kod vojvođanskih Hrvata nije postojala jednaka intenziteta u zalaganju za rješenje ovoga problema od strane njihovih institucija i organizacija.
No, važno je napomenuti da su srbijanske vlasti za vrijeme Miloševićeva režima, osim politike ignoriranja pitanja nesukladnog položaja Hrvata u Vojvodini, pravdajući se koliko-toliko uređenim položajem kod drugih manjina, aktivno radile na kršenju ljudskih prava vojvođanskih Hrvata, ili su to kršenje tolerirale, čega su najdrastičniji primjeri oni u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, početkom i sredinom devedesetih godina, za vrijeme ratnih događaja u Republici Hrvatskoj.
INCIDENTI: Inače, antihrvatskih incidenata niskog intenziteta u Vojvodini bilo je relativno često kada su u pitanju građani hrvatske nacionalnosti. Posljednji val je bio koncem 2003. i početkom 2004. godine, a vezuje se za sjever Vojvodine u vrijeme nakon parlamentarnih izbora u Srbiji i uvjerljive pobjede desnice. Ovaj niz je počeo 27. prosinca 2003., kada su u Somboru razbijena stakla na prozoru Hrvatskog doma. Sljedećeg dana, 28. prosinca 2003., u Tavankutu, naselju u subotičkoj općini s pretežito hrvatskim stanovništvom, srušena je bista Matije Gupca u dvorištu istoimene osnovne škole, da bi nakon tri dana i drugi put bila srušena ista bista. Četvrtog siječnja 2004. u Maloj Bosni, selu nadomak Subotice, slomljen je i srušen Đukićev križ pored ceste Subotica-Sombor. 13. i 14. siječnja upućeno je ukupno pet telefonskih prijetnji smrću uposlenicima u Novinsko-izdavačkoj ustanovi »Hrvatska riječ«. 24. siječnja 2004. u Subotici je oskrnavljeno katoličko Kersko groblje, na kojem se sahranjuju Hrvati, povađeno je i bačeno 36 križeva i oštećena jedna kamena grobnica. 25. siječnja 2004. na TV Novi Sad je zabranjena jedina emisija na hrvatskom jeziku, zbog priloga o ovim incidentima. Prvog veljače 2004. u Subotici je razbijen prozor na Franjevačkom samostanu. U isto vrijeme upućeno je i više telefonskih prijetnji smrću generalnoj konzulici RH u Subotici dr. Jasmini Kovačević Čavlović i ostalom osoblju Konzulata. Uslijedile su prijetnje urednicima i novinarima Građanskog lista, novosadskog dnevnika, s optužbama da su »ustaški list« i »prohrvatski list«. I na koncu, 26. ožujka oskrnavljeno 96 križeva i nadgrobnih spomenika na spomenutom katoličkom Kerskom groblju. Pri tomu, nije za zanemariti da ni jedan slučaj od strane mjerodavnih državnih organa nije valjano razriješen.
