Arhiv tekstova
Pobjeda vjere
Još uvijek je blizina blagdana zaštitnika tiska – svetoga Franje Saleškog – opravdala da danas razmišljamo o temi koja je započeta u prošlom broju. A zašto ne, kada nas sve tišti?
Nemoguće je izbjeći situacije u kojima nas drugi napadaju, ogovaraju i stvaraju o nama tračeve. Nekada se o tome govorilo na sva usta, a danas o tome piše tisak, osobito onaj žuti. Takav je današnji tisak, tek nekoliko stranica istinskih informacija o životu i javnosti, niz reklama, a sve ostalo je više ili manje razotkrivanje tuđih života, gledanje kroz ključanicu, razgolićavanje čovjeka i njegove duše, lažno prosuđivanje i okrivljavanje čovjeka. Nije potrebno biti korumpiran pa da nekoga takvim proglase. Možemo biti savršeni i sveti, a zli će ljudi ipak o nama napisati ili izgovoriti nešto što se nama ni u snu nije događalo. Mučno je zato biti čovjek. Tako je teško stvoriti javni imidž, doći do javnog ugleda, postići da nas drugi smatraju čestitim i vrijednim povjerenja. Paklenski jezici su posvuda prisutni i prljaju ono najčistije. Dr. Ivančić ovako tješi u jednom svom razmišljanju:
Važno je stoga znati preživjeti sve te napade. Potrebno je ponajprije ne obazirati se na uvredljive napise, ignorirati ih, no još je važnije u svome umu imati odgovore na razna pitanja, razumski se postaviti – ne obrambeno, nego pozitivno, usmjeravati se da činimo, mislimo i govorimo čestito, pošteno i pravedno te će razumni ljudi ubrzo prepoznati kako su nas htjeli oklevetati. Naša slava nije u tome što ljudi o nama misle i govore i hoće li biti spremni s nama surađivati, nego u tome kako se mi postavljamo i kakvi smo u sebi, jesmo li odvažni i hrabri, gledamo li u Boga i znamo li da će nas on proslaviti i da samo on može zatvoriti klevetnička usta i pokazati svu divnu slavu i veličinu koja je u nama. U konačnici, čak i da u ovom svijetu ne dođemo do svoje prave časti, umremo li izrugani, oklevetani i prezreni, mislimo na to da život počinje tek nakon smrti i da ćemo u vječnosti neprestano uživati ugled, da ćemo primiti stostruku naknadu za nepravdu koju smo trpjeli, da će nam se klanjati i moliti nas za oproštenje svi oni koji su nas ovdje izazivali i mrzili. To znači da je konačna pobjeda naša, a važna je ona zadnja riječ. Neka nam je pogled usmjeren prema toj posljednjoj stvarnosti vječnog života i tada ćemo moći nositi sve. Važno je ne prepustiti se samosažaljenju, ne predati se depresiji, nego naprotiv misliti pozitivno, stvarati nove planove, činiti nešto novo, uvijek poduzimati novo. I da o svima govorimo čestito, da opraštamo svojim neprijateljima i da čak ljubimo one koji nam čine zlo. Napokon, moleći za njih, mi ćemo u srcu stvarati prostore mira, opuštenosti, kreativnosti i superiornosti nad zlom koje nam čine. Ponekad je potrebno samo se malo izdignuti iznad niskih udaraca koje nam zadaju i već je sve drugačije, već smo pobjednici. U knjizi »Lijepo je što postojiš« našao sam jedan čisto vjernički tekst koji daje još dublji smisao toj tjeskobi: biti prozvan, ali samo u snazi vjere i svjetlu vjere koja se nada i pobjeđuje.
PRVI KORAK: Vjera nije neka simpatija prema Isusu, to nije neka dobrohotnost ili samo formalna pripadnost njegovoj Crkvi. Vjera nastaje kad učinimo prvi korak u onome što nam on kaže. Da bismo Isusu povjerovali, potrebno je uvijek načiniti prvi korak, a onda će on dati milost da možemo i dalje koračati u vjeri. Psalam kaže: »Ispuni Gospodinu zavjete svoje«. Kada molimo za zdravlje ili tražimo neku drugu pomoć Božju, najprije obećajmo Gospodinu da ćemo učiniti neku promjenu u svom životu. To je garant i onda kada smo od drugih prozivani: učiniti dobro djelo. Odlučimo se za neki post, odlučimo da ćemo se pomiriti s nekim, da ćemo dati nekom siromahu milostinju, da ćemo početi svaki dan čitati Sveto pismo, da ćemo se odreći nekog grijeha, da ćemo disciplinirano početi živjeti, da nećemo više psovati, da ćemo prestati ogovarati susjede, da ćemo učiniti neko dobro djelo. Tada nastaje promjena i u tome je pobjeda da ne gledamo druge sa okom prezira, osude ili omalovažavanja nego sa simpatijom, poštovanjem i poštujući tajnost njihove »ključa-nice«. To je naš korak koji trebamo učiniti kako bi mogli povjerovati u ono što molimo. To je kao da nam Isus kaže: »Dođi, stani u sredinu i ispruži ruku, budi čist, budi zdrav«. Mi smo već učinili prvi korak, donijeli smo odluku, učinili smo neki zavjet, dali Bogu neko obeća-nje, već smo iskoraknuli, mi, dakle, već hodamo u vjeri i zato nam Bog može uslišati molitve. Vidi se kako Isus ima vlast i moć. On zapovijeda našim grijesima, on zapovijeda našoj smrti, on zapovijeda našoj bolesti. On štiti našu čast, brani naš ugled: On je naša obrana.
BITI POZITIVAN: Nakon što smo dobili ono za što smo molili, time pobijedili drugačije stavove, osude i mišljenja, nikad ne zaboravimo vratiti se Gospodinu i zahvaliti. Ne samo riječima nego opet učiniti neko dobro djelo, obećajmo mu da ćemo kroz mjesec ili dva mjeseca moliti, disciplinirano živjeti, učiniti neki post, nešto promijeniti u svom životu na dobro. Budimo kao deseti gubavac koji dolazi i zahvaljuje. Samo zahvalni čine sljedeći korak da bi ih Bog mogao uslišati i učiniti im sve što traže. Dakle, u svoj tjeskobi je vjera, molitva i pozitivno raspoloženje prema Bogu punina života i najbolja obrana svega onoga što nas može snaći u sudu drugih.
Neka nam dušu jačaju pojedine misli iz Novog zavjeta kao: »Isuse, sine Davidov, smiluj mi se«, ili »Isuse, ako hoćeš, možeš me ozdraviti«, ili rečenica: »Gospodine, kome ćemo poći? Ti imaš riječi života vječnoga«, ili »Vjerujem, Isuse, pomozi mojoj nevjeri«, ili: »Isuse, ti sve znaš. Ti znaš da te volim.« Neka nas stalno prati Marijina zapovijed izrečena u Kani galilejskoj: »Učinite sve što vam kaže.«
Da se ne obaziremo na poglede »kroz ključanicu« možemo samo »izrasti« u velikane vjere, povjerenja i uranjanja u Boga, tako će vjernik, barem on, moći biti drugačiji unatoč svega onoga što nam se u životu događa: biti skroz pozitivan! To je i izazov i zadatak i program.
