Arhiv tekstova
Otvaranje vrata mladim glazbenicima
Nela Skenderović je rođena 1963. godine u Subotici. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Subotici, a potom je diplomirala na Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu – smjer ratarstvo. Kao izvanredni student pohađala je i Institut za crkvenu glazbu »Albe Vidaković«, također u Zagrebu. Danas radi kao glazbena pedagoginja u više mjesta u okolici Subotice.
4Kažite nam za početak nešto više o svom glazbenom obrazovanju?
Glazbeno obrazovanje sam započela u nižoj Muzičkoj školi gdje sam svirala flautu. Potom sam, za vrijeme srednje škole, pohađala satove gitare kod prof. Jenőa Főldija u subotičkom OKUD-u »Mladost«. Tijekom studija, u Zagrebu sam pohađala Institut za crkvenu glazbu »Albe Vidaković«, gdje sam slušala predmete: harmonija, kontrapunkt, klavir, dirigiranje i zborno pjevanje. Po povratku sa studija 1989., odlučila sam uzimati satove tambure kod Stipana Jaramazovića, u čijem sam Subotičkom tamburaškom orkestru bila član do 1992.
4Što je potom slijedilo?
Na početku rada Teološko – katehetskog instituta predavala sam predmet – crkvenu glazbu, gdje sam bila asistent prof. Đuri Rajkoviću. Negdje 1993. počela sam s radom u HKUD-u »Matija Gubec« u Tavankutu, gdje sam vodila zbor. Bila sam uključena u društvena događanja, te smo sukladno tome i održavali nastupe. Potom je u istom Društvu stvorena i ideja o školi tambure radi potreba folklora. Zamišljeno je da Pere Ištvančić i ja vodimo tu školu, ali je on otišao na studij, te sam ja preuzela taj rad. To sam radila do 2000. godine.
Poznato je i da ste se ovim podučavanjem tambure bavili i u drugim mjestima u okolici Subotice?
Iz grupe mladih koja je jako puno učinila za đurđinsku »Dužijancu« u crkvenom smislu, iz te crkvene zajednice, koju su činile osobe uglavnom moje generacije, javila se ideja da se oformi škola tambure za njihovu djecu. Ponudili su mi ovaj posao na koji sam pristala. Počeli smo u prostorijama MZ »Đurđin« i vremenom je to postao Đurđinski komorni orkestar »Musica Chorda«. Do sada je kroz tu školu prošlo oko dvadesetero djece. Satove tambure sam također davala i u Bajmoku u KUD-u »Jedinstvo – Egység«, HKUD-u »Stipan Knezi Šimeta« u Miletiću, te u KUD-u »Ravnica« u Maloj Bosni gdje sam i danas, pokraj angažmana u Đurđinu, uposlena.
4Biste li izdvojili neke najdraže nastupe?
To je vrlo teško, jer svaki nastup je na svoj način interesantan. Ipak, jedno od najupečtljivijih nastupa bilo je gostovanje 2000., u sklopu »Kulturnog ljeta« u Makarskoj, gdje sam ravnala zborom koji se sada zove »Colegium Musicum Catholicum«. S Đurđinskim komornim orkestrom nastupali smo u Mađarskoj, u sklopu seminara »Tamburaški tabor« u Budimpešti 2001. godine. Također smo nastupili i na »Prelu« u Bácsalmású u Mađarskoj. Naravno, bilo je i nastupa u Subotici, Somboru i matičnim mjestima gdje su ansambli djelovali.
4Svake godine redovito nastupate na »Festivalu bunjevački pisama« u Subotici. Kako iz ugla skladatelja i tekstopisca, te dobivenih nagrada, gledate na ovaj festival?
Prve godine sam dobila nagradu za aranžman, na trećem prvu nagradu stručnog žirija, a na posljednjem nagradu za tekst pjesme. Pjevači s kojima sam na ovom festivalu surađivala kronološki su sljedeći: Siniša Kujundžić, Biserka Jaramazović, Antonija Piuković i Nataša Kostadinović. Od novina uspjela sam jedne godine uvesti violinu, dok sam na posljednjem u izvođački instrumentarij uvela i bas gitaru. Festival je koncipiran sa željom da ove pjesme zažive u narodu, ali nažalost, to se nije u dovoljnoj mjeri dogodilo. Mislim da je to problem medijske naravi.
4Vaš dosadašnji angažman u oblasti primijenjene glazbe?
Radila sam glazbu za film »Čipka« Zvonimira Sudarevića, koji je dobio nagradu i za film i za glazbu na festivalu »Žisel« u Omoljici.
4Skladateljstvo. Tko Vas u ovom pogledu inspirira i jesu li neke od Vaših skladbi do sada izvođene?
»Petunija na stazi« je skladba za zbor i tamburaški orkestar, koju sam uradila na tekst Ivana Prćića Gospodara, a izvodili su je do sada zborovi HKUD »Matija Gubec« i »Albe Vidaković«. Pokraj autorskih skladbi radila sam i aranžmane za već postojeće pjesme. Što se tiče utjecaja, puno je skladatelja koje volim, ima ih iz skoro svake vrste glazbe, tako da nikoga ne bih mogla favorizirati. U skladanju se ponajviše oslanjam na svoj unutarnji osjećaj. Od ljudi, koji su direktno utjecali na razvoj mog skladanja, istaknula bih Zorana Mulića, njegov stil i metodu rada. Naglasila bih i utjecaj moje profesorice dirigiranja Irene Kamenarović, kao i ravnateljica zbora »Pro Musica« – Gabrielle Egettő iElvire Huszár , zbora u kome sam jedno vrijeme radila kao asistentica dirigenta.
4Kako iz dosadašnjeg iskustva promatrate stanje u amaterskom sektoru koji se bavi glazbenim obrazovanjem?
Mislim da postoji velika razlika u radu između grada kakav je Subotica i sela. U selu je teže raditi, jer nema razvijenijih institucija na ovom pedagoškom području. U Tavankutu je postojala tradicija organiziranja, okupljanja i rada, ali je isto to bilo teško uspostaviti tamo gdje toga nije prije bilo, pa je to na neki način bio i moj prosvjetiteljski rad. Neki od tih polaznika kasnije su prešli u Subotički tamburaški orkestar.
4Kako Vam se čini aktualna produkcija u okviru tamburaške glazbe?
Problem u ovoj priči je organiziranje mjesta nastanka ovakve vrste glazbe. Ona ponajviše nastaje u okviru STO-a i manjih orkestara koji djeluju. Oni uglavnom imaju svoje snimke. Pohvalila bih na ovom planu i »Festival bunjevački pisama«. Nedavno sam završila kurs tonskog snimatelja na Otvorenom sveučilištu u Subotici, jer smatram da je osobi koja se bavi glazbom u današnje vrijeme takvo znanje vrlo korisno, te da je dio jednog šireg razmišljanja o realizaciji glazbe – ozvučavanja, snimanja i produkcije. Kada bi problem nastanka tamburaške glazbe bio riješen, onda bi se došlo do momenta stvaranja repertoara i do momenta tehničke realizacije. Za sada je takva nužna modernizacija u praćenju rada orkestara veoma loša, ne postoje organizirane arhive, sve je na osobnom nivou.
4Kao pedagog, kako promatrate »turbo-folk« i njegovu fenomenologiju?
Postoji izreka »Kakva muzika, takva država«. Mislim da bi tu pojavu trebalo istražiti iz mnogih znanstvenih aspekata, jer to jesu neki znakovi vremena. Vrijednosni nivo takve glazbe je u najmanju ruku, upitan.
4Jeste li se do sada bavili istraživanjem specifičnosti glazbenog nasljeđa bunjevačkih Hrvata?
Pitanje specifičnosti ovakve glazbe je kompleksno, jer već pojavom bećaraca gube se određene karakteristike i uklapamo se u glazbu zapadne Europe. Takvo pitanje je u stručnom pogledu u potpunosti nepokriveno. Ja sam napravila jedan pokušaj etnomuzikološke studije o groktalicama i surađivala sa zagrebačkim Institutom za etnologiju i folkloristiku, koji je otvoren za suradnju na tom polju. Kao znanstvena studija moj uradak nije bio baš najbolji, ali bi kao poticaj mogao poslužiti.
Tko bi se, po Vašem mišljenju, unutar zajednice trebao pozabaviti pitanjem proučavanja glazbenog folklora bunjevačkih Hrvata i jeste li upoznati s nekim od takvih pokušaja do sada?
Velika je zaostavština sakupljenih materijala pokojnog prof. Bele Tikvickog, koja bi mogla biti izvor mnogih informacija. Mislim da bi institucije unutar naše zajednice, mjerodavne za kulturu, trebale pokrenuti nešto i u ovom smjeru, kao što su to pozitivno učinile na primjeru »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« na kom sam također surađivala.
4Planovi?
Ovog ljeta u suradnji s ansamblom iz Mađarske planiramo na Paliću organizirati seminar za sviranje tambure i pjevanje te možda još neke instrumente primjerene ovom tipu orkestara. Ako okupimo dovoljno zainteresiranih, otvorene su nam mogućnosti nastupa na ekskluzivnijim lokacijama. Nadamo se da ćemo uspjeti u realizaciji ovog plana. g
