Arhiv tekstova

Sjaj (ne)zaboravljenih ljudi

Prije stotinjak godina gotovo se ništa nije znalo o starim Kmerima koji su u Angkoru gradili veličanstvene hramove ukrašene složenim rezbarijama. Nije se znalo ni o ljudima s usamljenih Uskršnjih otočja na Pacifiku koji su odnekuda došli i klesali džinovske kamene skulpture, starom narodu Maya koji su u prašumama Jukatana gradili svoja masivna svetišta ili o narodu pokraj Nila koji je svoje kraljeve pokapao u podzemne grobnice skupa sa ženama, konjima i blagom. Jedva da se zna nešto o Etrurcima, narodu koji je živio u predjelu današnje Toskane (Italija) negdje između 800. i 281. god. pr. Kr., koji za sobom nije ostavio pisanu povijest. Nestali su, a da se jedva i spominju uslijed neminovnog procesa romanizacije koji je nastupio dolaskom rimske vlasti, koja je vremenom uništila politički život, običaje i ključ stvaralaštva ovog naroda, pljačkajući njihova umjetnička djela.
    Svjedoci smo (neminovnog) procesa asimilacije koji se događa i našem narodu, od onog prirodnog, preko svojatanja običaja nošnje i drugih folklornih elemenata ili svojatanja ili zaboravljanja pojedinih značajnih imena, ljudi ili mjesta, pa sve do potpunog nepriznavanja posebnosti jednog cijelog naroda.
    Jednog dana bi i naše oči još samo tužno i nesretno gledale u svijet s požutjelih, izblijedjelih fotografija kada ne bismo za sobom ostavljali pisane tragove. Jedan takav pisani trag je i »Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« čija je promocija drugog sveska upriličena u somborskom hrvatskom domu u predvečerje 21. siječnja.
VELEČASNI BERETIĆ I DR. BAČIĆ O LEKSIKONU: Drugi svezak Leksikona predstavili su velečasni Stjepan Beretić i urednik Leksikona dr. Slaven Bačić.
    Želeći istaknuti značaj Leksikona, velečasni Beretić naglašavao je u svom izlaganju kako su podunavski Hrvati imali velikih teškoća u borbi za svoj pravopis i način izražavanja, ali prije svega pisanja, nemajući svoje pismo i često se koristeći pozajmicama iz drugih jezika i pisama. Stoga je tijekom svog uvodnog izlaganja nekoliko puta citirao Ivana Antunovića, koji se između ostalog zalagao za jedinstveni slavenski jezik koji je u osnovi sličan, kako je naglasio i Beretić, parafrazirajući Antunovića koji je često naglašavao kako razlike tipa lipo, lijepo i lepo zapravo nisu razlike. Uspoređujući situaciju našeg naroda koncem 19. stoljeća, koji se tada oslanjao na mađarski pravopis koristeći mađarske foneme, Beretić je izrazio žaljenje što je u našem narodu zapostavljena ikavica, koja ne samo što više zapada u zaborav, nego se vrlo često i ismijava.
    Beretić se pohvalno izrazio o hrabrosti amatera ne samo stoga što su se upustili u jedan poduhvat bez stručnog znanja iz oblasti leksikografije, nego zbog uspješnosti samog rada čiji rezultat je Leksikon. Ukazao je i na određene propuste koji su se potkrali u drugom svesku Leksikona kao što je nespominjanje franjevaca iz provincije Gyöngyös kraj Segedina koji su bili dušebrižnici subotičkih Hrvata, kao i na potrebu da se subotički lokalizmi detaljnije pojasne u lingvističkom smislu riječi, kako bi bili razumljivi i na lokalitetima gdje također žive pripadnici našeg naroda, ali se služe drugim izrazima. Objašnjenje je dao na primjeru banja peći čiji je naziv čist hungarizam, a koja se na lokalitetu Subotica naziva parasnička peć (hung.), dok se u Somboru i okolici naziva paorska peć, što u samoj natuknici nije dovoljno jasno naglašeno.
    Podsjećajući se na svoje djetinjstvo, kada je i sam bio začuđen uvijek istim licima na skupovima ili pokopima, s žaljenjem je konstatirao kako se i naš rod sveo na male skupine istih lica na uvijek istim priredbama. Stoga je značaj Leksikona veliki jer ne samo što ljudi iz naše skore prošlosti, pa i sadašnjosti, neće biti zaboravljeni, nego je mnogima, napose onima iz naše dalje prošlosti, koji ni nadgrobnu ploču nemaju, Leksikon jedini spomenik ne samo da su postojali, nego da su i nešto značajno činili za svoj narod.
LEKSIKON PO NAJVIŠIM EUROPSKIM STANDARDIMA: Dr. Slaven Bačić je u svom izlaganju više doticao sam način rada, naglasivši značajan napredak u odnosu na prvi svezak koji se ogleda, prije svega, u povećanju broja suradnika kako iz Subotice, tako još i više iz Sombora. Uz suradnike, Somborce, koji su svoj prilog dali i za prvi i drugi svezak Leksikona: prof. Matija Đanić, Antonija Čota, pater Mate Miloš, u drugom svesku se nalaze i prilozi Josipa Z. Pekanovića, Alojzija Firanja i Marije Šeremešić. Od stotinjak natuknica koliko je obrađeno u drugom svesku, među obiljem geografskih mapa, fotografija, skica i tabela, nalazi se oko desetak natuknica koje su, bilo kao autori ili kao koautori napisali suradnici iz Sombora.
    Bačić je iznio i dojmove s predstavljanja Leksikona u Leksikografskom zavodu u Zagrebu gdje je rad na leksikonu, unatoč nedostatku iskustva i diletantizmu, ocijenjen visokim ocjenama jer je rađen sukladno najvišim europskim standardima. Pohvale su iznijete prije svega na koncepciju Leksikona koja se nije zaustavila samo na osobama i mjestima našeg naroda, nego su obrađeni i svi oni ljudi i događaji koji su imali utjecaja na život ovdašnjih Hrvata, bilo da su ga proučavali ili pisali o njemu.
U SVAKI DOM PO JEDAN LEKSIKON: Alojzije Firanj, koji je na sebe preuzeo ulogu ne samo okupljača suradnika s područja Sombora i okolice, nego i ulogu organizatora i voditelja promocije, potaknuo je razgovor koji se nakon oficijelnog dijela izlaganja vrlo živo odvijao. Profesor Đanić je tako naglasio kako je Leksikon vrlo ozbiljan poduhvat i kako su Hrvati jedina nacionalna manjina koja je imala snage i hrabrosti pokrenuti jedan ovakav projekt, koji se mora naći u svakom domu, a da bi to bilo ostvarljivo Marija Šeremešić je predložila da se promoviranje Leksikona ne zaustavi samo na Somboru, nego da se slični razgovori upriliče i u okolnim selima somborske općine. Potaknuta izlaganjem velečasnog Beretića, nadovezujući se na njegovo izlaganje o neophodnosti čuvanja ikavice i poticanju da se ona ne samo čuva nego sve više i njeguje kako među mladima tako i među djecom, Marija Matarić je i sama izrekla hvalospjev ikavici gotovo tepajući o njenoj mekoći, ljepoti i umiljatosti, kako se sama izrazila, ali i bojazan kako se teško vratiti nazad. Priča o ikavici bila je i okosnica kratkog obraćanja Rozmari Mik, katehistice župne Crkve Presvetog Trojstva, no ostala je malo nejasna, ali i, rekla bih, nedorečena ova priča o jeziku koja nije, doduše ni izrečena kao zamjerka Leksikonu što nije pisan na ikavici ili možda jest…?!
KLAPIM ONO ŠTO VOLIM, A VOLIM ONO ŠTO KLAPIM: Večer je dobila i svoj romantično-nostalgični ugođaj, povratak na salaš, u djetinjstvo, na ikavicu, a sve kroz priču Luke Štilinovića ispričanu u slikama i riječi kao sjećanje na ljeto provedeno na salašu, sjećanje koje ne može izblijediti jer je, kako pisac kaže, dobro pohranjeno u dolapu života. U nadasve romantičnom štihu, film Rajka Ljubiča nikoga nije ostavio ravnodušnim. Ni one koji još i danas žive u toj romantici, ni one koji su je tek nedavno napustili, pa još osjećaju miris duda pod kojim »su pravili podne«, ni one kojima je to poznato tek kao priča djeda ili bake, pa ni one koji su u foajeu, poslije prikazivanja filma, izricali svoje opaske baš na tu preveliku romantičnost, sjećajući se kako baš i nisu sve te poljske radove mogli obavljati u tako besprijekorno ispeglanim gaćama i ruhu kako je to na filmu prikazano. Ravnodušni nisu tek oni kojima sjećanje nije isprano »iz nekoliko voda« i koji znaju kako je to kad bos preskačeš vatru, pa film doživljavaju kao opomenu hoće li oni sami, sutra, imati što ispričati svojoj djeci i tko to uopće nama otima naše šešire?!
    Somborska promocija Leksikona okončana je najavom nove slikovnice i CD-a pripovijetki Balinta Vujkova koju je ilustrirala Somborka Cecilija Miler.
Antonija Čota