Arhiv tekstova

Mnogostruke uznapredovanosti

Mnogostruki su mogući pristupi u promišljanju ove ipak za hrvatsku zajednicu u Vojvodini značajne obljetnice. Jer dvije godine postojanja jednog lista za nekog može biti malo. No, za nas, obzirom na dugo i deficitno povijesno naslijeđe te skorija bremenita i zlom opterećena iskustva, ovaj je događaj i više nego značajan, te ga stoga i na ovaj skroman, ali svečan način obilježavamo.
    Ono, pak, da su mogući mnogostruki pristupi u povodu pojave tjednika »Hrvatska riječ« već smo imali priliku do sada osvjedočiti se. Neke smo već čuli. Neke ćemo, dakako, još čuti.
PROMAKNUĆE I POMAKNUĆE: Tim prije jer je i interes za »Hrvatsku riječ« višestruk. Ne samo zbog toga što postoji mnogo takmaca koji se ovdje očituju ili na drugi način sudjeluju, ne ni samo stoga što se u njoj obuhvatno bilježi naše trajanje, ni zbog toga što se dobrohotni mogu pouzdano informirati kako o svojem tako i o onome Drugome, ni stoga što se u bijesu može konstatirati da toga i takvoga Drugog ovdje, unatoč svemu, još uvijek ima… Jednostavno, interesa je mnogo, kao i naracija.
    U tom smislu, legitimnim nam se čini da, u povodu ove svečane prigode, naš pristup gradimo iz vizure interesa koju iskazujemo u obliku sljedećeg pitanja: Što se to sve i kako a na početku III. tisućljeća u hrvatskoj zajednici u Vojvodini, dakle na krajnjem istoku hrvatskog etničkog prostora, promijenilo nakon dvije godine od pojave prvog broja Hrvatske riječi?
    S razlogom mnijemo da ovdje može biti riječi, prije i iznad svega, o pluralnim benefitima za vojvođanske Hrvate – recimo poput materijalnih, zatim onih u sferi profesionalizma ali i profesionalizacije, nije za zanemariti ni prinos institucionalnom razvoju zajednice… Riječju, držimo da je mnogo stvari s osnutkom Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«, njezinog uspješnog izgrađivanja, koju je vodio direktor Zvonimir Perušić sa svim uposlenicima, i pojave istoimenog tjednika uznapredovalo. Uznapredovalo, dakle pro– i pomaknulo se unaprijed s pojavom »Hrvatske riječi« kod zajednice koja je kasnila u procesima modernizacije, gdje odsustvuje političke i društvene pismenosti čak i kod javnih djelatnika, koja je skrhana egzistencijalnim i materijalnim siromaštvom, gdje se počesto škrto gospodari u javnom prostoru… Pa ipak, istaknuo bih sljedeća tri momenta, koji se rijetko u nas osvještavaju, a koji, čini se, imaju značajke presudnih za vojvođanske Hrvate.
SAMOARTIKULACIJA: Kao prvo, u ravni faktičkog, ističemo da se s tjednikom »Hrvatska riječ« naše znanje o nama samima u odnosu na ranije neusporedivo uvećalo. Podsjećamo na činjenicu da resursa za uspostavu takva znanja manjka – obrazovanje tek tri godine i u nižim razredima; drugi mediji ili su lokalno determinirani poput »Miroljuba« ili Programa na hrvatskom Radio Subotice, ili su pak konfesionalno određeni, kao što je to slučaj sa »Zvonikom«; nemamo obuhvatnih monografija, prikaza, o povijesti ili o sadašnjosti, u svom pluralitetu života jedne manjinske zajednice;…, a »Hrvatska riječ« to uznačajnome nadomiješta – znamo tako i o nama ovdje u Subotici na sjeveru i o onima u Zemunu na Jugu. I u Tivtu i u Sonti. I u Slankamenu i u Sotu. I u Beogradu i u Zagrebu. I u Tavankutu i u Golubincima.
    Kao drugo što je značajno, a spada u ravan vanjskog činitelja, jest da je dobiven medij putem kojeg  se može događati naša vlastita samoartikulacija. Na taj način Hrvati u Vojvodini ne ovise toliko ili samo od drugih, već se osvojila pretpostavka da se bude subjekt u društvenim procesima. A važno je reći da za te druge, gotovo po pravilu, nismo previše interesantni kada je u pitanju naš prinos u vlastitoj artikulaciji nečega. Za jedne smo uveliko predrasudno, bezrazložno i nepravedno određeni negativno, te više smo smetajući nego integrirajući, pa smo često izloženi strategiji zanemarivanja i sklanjanja u stranu. Za druge smo tek koalicijski priveščić s kojim se, istina ne baš rado ali zato vrlo lako i jeftino, instrumentalno i funkcionalno poigrava. Za treće smo, ah da, margina, rodni rub spram kojeg se onda i najčešće rubno odnosi – formalno, prigodničarski i bez strateškog uračunavanja! Za četvrte smo… No, s »Hrvatskom riječi« kao medijem putem kojeg se ne samo prati već i događa artikulacija vlastitih interesa, potreba, nadanja, očekivanja, strahova… takva recepcija vojvođanskih Hrvata uveliko kopni i mijenja se.
PRESUDAN PRINOS ZA ZAJEDNICU: Kao treće uznapredovno jest ustrojavanje vlastite javnosti u hrvatskoj zajednici. I tu su možda pomaci i najveći, budući da je jedna manjinska javnost do pojave »Hrvatske riječi« skoro posve nedostajala. S jedne strane, na ovome planu nije od pomoći ni tradicija – rekli smo da medija ove vrste nije postojalo. S druge strane, naše institucije još uvijek nemaju naviku redovitog i kvalitetnog javnog djelovanja. S treće strane, pa budimo iskreni, nedostaje često i elementarne spremnosti da se javno djeluje, da se otvoreno razgovara, da se transparentno posluje… A bez javnosti, zna se, nema ni istine, ni pravde, ni demokracije!
    I u te tri uznapredovane stvari, dakle, vidimo presudan prinos za hrvatsku zajednicu od strane »Hrvatske riječi«. Stoga je jasno da razloga za slavlje i zadovoljstvo ima. To primjećujemo ne samo mi već i oni koji se time ne mire – postoje li drugi razlozi za pozivanje na bojkot kupovanja, za samozatajnu participaciju, za poduzimanje blaćenja i laganja o ljudima koji uspješno realiziraju inicijativu, za prijetnje ubojstvima, za podizanje tužbi, za bunjeviciziranje…
    Pa ipak, govorili smo tek o uznapredovanosti. Stoga se mora hraniti i svijest da smo još daleko od cilja, to jest kako nije ostvareno sve. I dalje i šire i dublje treba da se stvari uznapređuju. Ali ne samo kod djelatnika »Hrvatske riječi« već i kod vojvođanskih Hrvata u cijelosti.

Autor je prvi predsjednik Upravnog odbora
NIU »Hrvatska riječ« i član Izvršnog odbora HNV-a  zadužen za informiranje
i službenu uporabu jezika