Arhiv tekstova
Ostvarivanje prava na njegovanje kulture
Osnovna značajka koja vrijedi kada je u pitanju ostvarivanje prava na njegovanje i razvoj vlastite kulture jest sljedeća: hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini nema ni jednu profesionalnu instituciju u kulturi niti sustavno riješeno pitanje financiranja aktivnosti u sferi kulture. Ova činjenica onda uvjetuje i sve druge: ne postoji ozbiljnija kulturna politika koja se realizirala, nije ustrojen vlastiti kulturni prostor, ne postoje značajnije manifestacije u određenim sferama kulture, dominacija diletantizma i siromaštvo kulturne produkcije je na djelu. Riječju, identitetski prostor za kulturne sadržaje unutar zajednice više je nego siromašan, a ujedno je bitno obilježen momentima tradicijske kulture.
Osim što nedostaju snažnije i jasnije definirane inicijative iz zajednice da se stanje u ovoj oblasti unaprijedi, problem je i to što ne postoji jasna platforma ili program državnih organa po ovom pitanju. Recimo, u drugoj je polovici 2003. godine osnovan na temelju odluke Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine Zavod za kulturu Vojvodine, gdje ni na koji način, dakle ni u programski niti pak radni, nije uključen segment kulture Hrvata u Vojvodini. Isto vrijedi i za pitanje osnutka i rada Vojvođanske akademije znanosti i umjetnosti.
KUD-OVI: Cjelokupni kulturni život unutar hrvatske manjinske zajednice odvija se u dvadesetak kulturnih društava, koja se među sobom razlikuju institucionalnom razvijenošću i bogatstvom sadržaja koje priređuju, ali im je ipak zajedničko rad na očuvanju mahom folklornih sadržaja iz kulturnog naslijeđa. To naročito vrijedi za seoska kulturno-umjetnička društva, koja postoje u skoro svakom naselju gdje živi značajniji broj Hrvata (Tavankut, Đurđin, Mala Bosna, Stari Žednik, Bajmok, Svetozar Miletić, Sonta, Bački Monoštor, Bački Breg, Plavna, Vajska, Slankamen, Golubinci, Petrovaradin), dok je u gradskim središtima to malo pluralnije – ima sadržaja koji nisu vezani uz folklor ili tradicijsku kulturu, što osobito vrijedi za kulturne udruge u Subotici, koje u djelokrugu rada imaju i nakladu knjiga, časopisa, priređivanje književnih večeri, pa čak i znanstvenih skupova. Istina, većina njih organizira vrlo mali broj, mahom mjesnih, kulturnih događaja, koji za posljedicu nemaju trajnije benefite. Isto vrijedi i to da ova društva vrlo rijetko sudjeluju na manifestacijama većinskog naroda ili od općeg značaja, osobito u sredinama gdje su Hrvati značajnija manjina. To onda znači da ova kultura boravi ne samo na margini nego je primorana biti i u nekoj vrsti geta.
Osim toga, u svakom od društava se radi u diletantskim uvjetima i uz neriješeno pitanje financiranja. Sredstva za rad se dobivaju jedino od pokrajinskih i pojedinih lokalnih organa vlasti, no ona su više nego simbolična, a nisu ni redovita. Pri tomu, ona su namijenjena tek kulturnim društvima, a ne i za moguću profesionalnu kulturnu instituciju ili za sadržaje koji nisu folklornog prosedea. Na primjer, pokrajinski organi vlasti nisu financijski poduprli ni jedan ozbiljniji nakladnički pothvat putem redovitog financiranja iz proračuna niti su prilikom javnog otkupa knjiga otkupili neku knjigu na hrvatskom jeziku. Isto vrijedi i za republičku razinu vlasti.
LOKALNE SAMOUPRAVE: Što se pak tiče lokalnih samouprava, jedino je subotička lokalna samouprava izuzetak kada se govori o kontinuiranom i po obimu značajnijem financiranju kulture hrvatske manjine u Vojvodini – iz njezina se proračuna izdvajaju veća sredstva za kulturni život Hrvata u Subotici, premda su ta sredstva daleko manja od onih koja se izdvajaju za mađarsku kulturu. Drugdje zatičemo da su putem financiranja priveligirana kulturna društva koja rade na očuvanju i promoviranju kulture vojvođanskih Hrvata pod regionalnim imenima – Bunjevci i Šokci. Napominjemo da hrvatske kulturne udruge jedan dio sredstava počevši od 2003. godine za ove aktivnosti osiguravaju i od Vlade Republike Hrvatske, koja se dodjeljuju putem javno raspisanog natječaja.
