Arhiv tekstova
Znanost nije dosadna
Nitko se više ne uznemirava kada don Ante Baković ili Hrvoje Šošić kliknu da Hrvatima prijeti izumiranje. Razvlačenje prokušanih fraza o nestanku naroda zbog crva (apatridskih intelektualaca, masona, Židova, Cigana, Slavena, emancipiranih žena, homoseksualaca i inih pojedinaca i skupina s margina društva) koji iznutra razaraju nacionalni habitus svojstveno je i ultranacionalistima i blagim desničarima. Zanimljivo je, barem nama, da od te retorike nacisti nisu odustali ni u svibnju 1945. godine – u sto puta ponovljenu blasfemiju odista su povjerovali. Razlozi razmetanja domoljubnim frazetinama odavna su rastumačeni – hrvatsko je farizejstvo, do nedavna jedina ulaznica u društvenu elitu (ma što god da to značilo), posljednjih godina prezreno kako u akademskim krugovima tako i među nama, prostodušnima. Mora da normalan svijet s čuđenjem promatra nas Hrvate.
Pet do dvanaest: Međutim, kada oni kojima nisu strane metode istraživanja ni relevantna demografska literatura, upozore na moguće izumiranje Hrvata, onda je to zvono na uzbunu. Uzroci su, na žalost, sazreli odavna, naznačuju Alica Wertheimer – Baletić i Jakov Gelo, hrvatske uzdanice u demografiji, u časopisu Društvena istraživanja 72-73, koji izdaje Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba (2004.). Na njih tada nismo mogli djelovati, a zadaća je, navode oni, a i ostali autori u časopisu, da umanjimo posljedice te pokušamo pravom natalitetnom politikom smanjiti negativne demografske tendencije. Još je uvijek pet do dvanaest, ako nam nije stao sat.
Uzroci depopulacije Hrvata u 20. stoljeću, osim uobičajenih razloga svojstvenih i ostalim europskim narodima koji su živjeli pod totalitarnim režimima (ratovi i stvaranje psihoze neprijateljstva prema susjedima, negativna pronatalitetna politika te eksploatacija stanovništva do granica biološke izdrživosti) jesu i silni valovi iseljavanja iz (upravo spomenutih) gospodarskih i političkih razloga. Dodajmo, početkom 21. stoljeća pravo je pitanje kako su oni, koji su preživjeli ratove i totalitarne režime, sačuvali zdrav razum. I emotivnu stabilnost. I nije pitanje zašto nestaje Hrvata – pitanje je kako su Hrvati uopće preživjeli.
Socijalističko trŽište: Nakon loma gospodarske politike u šezdesetim godinama 20. stoljeća, vodstvo se socijalističke Jugoslavije našlo pred zidom od nekoliko milijuna nezaposlenih. Staljin, a prije njega Hitler, dakle i ljevičari i desničari, koristili su prokušanu metodu likvidacije »rezervne armije rada« u koncentracijskim logorima ili njihovog zapošljavanja na poslovima za koje treba robovska radna snaga.
Broz, prvi komunist koji je tolerirao tržište, svoje nezaposlene nije likvidirao već im je podijelio putovnice. Iz Hrvatske je »na privremeni rad« u Zapadne zemlje odselilo 6,2 posto stanovnika Hrvatske. Mnogi se nikada nisu vratili niti se njihova djeca imaju namjeru vratiti u Hrvatsku. Priča nije završena. Ima još dva nastavka – iseljavanje za vrijeme Domovinskoga rata i iseljavanje u poraću i dobu tranzicije. Premda istraživačima nije bila dostupna cjelovita građa pa se gubitci stanovništva za vrijeme Domovinskoga rata uzimaju aproksimativno, zaključci koji su jamačno ispravni, djeluju sablasno.
Nacionalne Žetvene sveča-nosti: I na kraju, radovi hrvatskih demografa dotiču se samo domovinskih Hrvata dok o zagraničnim Hrvatima, onima koji žive u Bosni i Hercegovini te Srbiji i Crnoj Gori nije posvećen adekvatan prostor. To je postao princip umalo u svim društvenim znanostima, a ni prirodne ne zaostaju s tim sadržajnim nedostatkom. Još uvijek vjerujemo da je to nedostatak, a ne jalov odnos oficijelne politike i znanosti prema Hrvatima koji žive izvan Hrvatske. Naznačimo, imperativ je hrvatskih znanstvenika da istražuju Hrvate gdje god oni živjeli – hrvatska znanost mora biti kroatocentrična. Budimo sigurni, Hrvatima se, pa i našim nestankom, neće baviti finski demografi ni australski povjesničari, a čini se, ni uhljebljena gospoda na raznim institutima i hrvatskim veleposlanstvima. Anacionalnost hrvatskih pozicioniranih patriota posijala je sjeme nacionalnih crvuljaka pa nije čudno što raste antagonizam prema Zagrebu, zapravo, središnjoj vlasti, regionalizam, pokrajinski partikularizam te jača bunjevačka i ina nacionalna svijest. Što su posijali, sada žanjemo.
