Arhiv tekstova

Crtice iz kazališnog života

U somborskom narodnom kazalištu 12. veljače premijerno je izvedena predstava »Gospođa ministarka«. Ovaj klasičan dramski tekst Branislava Nušića na scenu je postavio Gorčin Stojanović, redatelj iz Beograda. Stojanović je somborskoj publici poznat po režiji predstave »Buđenje proljeća« Petra Vedekinda.
    Veliki je izazov za svaku glumicu igrati gospođu ministarku nakon čuvene Žanke Stokić za koju je Nušić i napisao ovaj tekst. Pred Biljanu Keskenović, somborsku glumačku heroinu (zovu je i somborsko čudo), i Živanu Popović redatelj je stavio vrlo velike zahtjeve izražene u vlastitom čitanju teksta. Živana Popović, ministrica, nije pohlepna, oblaporna, bahata ni primitivna. Ona živi u bjelini svoga vlastitoga sna o boljem (prije svega za svoju obitelj, a tek onda za nju samu), čija bjelina biva okaljana nesavršenošću svijeta u kome živi. Redatelj nam poručuje kako Živana nikoga ne mrzi i zato je često čak tragikomično naivna. U kazalištu je moguće sve ono što u životu nije. Kazalište je prostor želje, a ne mjesto projektiranja iluzije. Živka stanuje u teatru. Njeno ime je život. Ogledajmo se u njenoj sjajnoj duši poručuje nam redatelj i predstava koja je sva u znaku Života.
NJENO IME JE DALMACIJA: »Ja sam Dalmacija« – posljednje su teatarske riječi Zdravke Krstulović, čuvene hrvatske kazališne dive, u čijim liku su utjelovljene sve one fine, urbane žene uzmorskog pojasa Jadrana. Sudbina se čudno, ali pravedno poigrala sa Zdravkom dodijeljujući joj upravo ulogu Dalmacije u Magellijevom »Buzdi«, njoj, rođenoj Splićanki, koja je gotovo cijeli umjetnički vijek provela upravo u rodnom gradu i njegovom kazalištu kamo se vratila po završetku Akademije u Zagrebu. Splitska publika imala ju je prilike gledati u njenim glumačkim bravurama: Mare (»Kate Kapuralica«), Charlotte Corday (Marat/ Sad), Sveta Ivana u istoimenoj predstavi, Helena (Trojanke), Ismena (Antigona), Desdemona (Othello) i mnogim drugima. Našoj publici mnogo više je poznata preko TV serija. Rijetki su domovi u koje nije posredstvom TV ekrana ulazila Anđa Vlajina iz »Malog Mista« ili Gospođa Violeta iz »Velog Mista«. Upravo ova dva Smojina oprečna karaktera dokazuju čudesnu moć transformacije koju je posjedovala Zdravka Krstulović. Zdravka Krstulović okončala je svoj životni vijek skrhana bolešću daleko od kuće, u Varaždinskom domu socijalne skrbi za starije i nemoćne u 64. godini života.
ZAGREBAČKI ŠPIJUN: Da je umjetnički diskurs iznad svih podjela i da umjetnost ne samo da ne poznaje granice, nego i one postojeće ruši, svjedoči kazališna scena Srbije, pa i Hrvatske. Uz spomenutu »Nevjestu od vjetra« u beogradskim kazalištima vrlo uspješno se izvodi »Uho grlo, nož«, Vedrane Rudan, »Kaj sad?« B. Radakovića i »Ribarske svađe«. Dok se prve dvije izvode na standardnom hrvatskom jeziku, ova potonja igra se na hrvatskoj ikavici u prijevodu Ive Tijardovića.
    U zagrebačkom satiričnom kazalištu »Kerempuh« po prvi puta od rata na ovamo, postavljem je dramski tekst jednog srpskog pisca. Ovaj put je to »Balkanski špijun« Siniše Kovačevića (ako izuzmemo kazališnu družinu »Belvedere« iz Rijeke, koja je 2001. godine igrala »Kontejner s pet zvijezdica« istog autora). Adaptaciju i režiju »Balkanskog špijuna« potpisuju Mustafa Nadarević koji tumači i jednu od uloga. Nadarević je zaintgrigiran vječnom pričom o zavjerama u vlastitom dvorištu i velikim strahom koji manipulira malim ljudima (sic!), malko zamijenio uloge. Čuveni Ilija Čvorović, lovac na špijuna, postaje Milica Šafranek (Elizabeta Kukić), a njegova žena – Danica, Miličin suprug po zanimanju papučar, Lojza Šafranek (Edo Vujić). (U čuvenim Maratoncima počasni krug, u režiji Jagoša Markovića, umjesto braće Topalović trčale su sestre Topalovićke).
    Veliko zanimanje zagrebačke publike, sudeći po pisanju tiska, ima i predstava »Kazimir i Karolina« Ödöna von Horvatha, rođenog Riječanina, inače jednog od najznačajnihih njemačkih pisaca tzv. Volkstücka XX. stoljeća. Ovaj zanimljiv tekst, koji se bavi smutnjom kleinbürgera u vremenu zahvaćenom ekonomskom krizom i njegovim neumitnim robovanjem kultu poretka koji vodi fašizaciji, igra se vrlo uspješno i u somborskom teatru. Horvathove drame (»Knjiga igara«, »Ubojstvo u Mavarskoj ulici«, »Sladek«, »Talijanska noć«, »Priče iz Bečke šume«, »Mladost bez Boga«, »Tamo-amo«, »Figaro se razvodi« i druge) daju najbolje objašnjenje kako se jednom narodu mogao dogoditi Hitler, ma kako ga zvali, a somborska predstava u čitanju mlade redateljice Ive Milošević ipak poručuje: »A ljubav ipak taje…«.