Arhiv tekstova
Kranjčar kao Vukas
Kada je, prije nekih mjesec dana, Igor Štimac »spiritus movens« splitskog Hajduka ponudio zagrebačkom Dinamu traženo obeštećenje za Niku Kranjčara od 1,5 milijuna eura (iz svog džepa), mnogi su u toj vijesti vidjeli samo trenutačnu senzaciju u namjeri dodatnog podizanja uvijek visoke tenzije između dva najveća rivala hrvatske nogometne lige.
Iako je donedavni kapetan višestrukog hrvatskog prvaka i zadnjih nekoliko utakmica standardni igrač reprezentacije decidirano stavljen na transfer listu i trajno otpisan iz budućeg sastava modrih, malo tko je u tom trenutku mogao tvrditi da će se Nikini spakirani kuferi zaputiti baš u Split. Brojne kalkulacije njegovih menadžera, Davora Šukera i Dine Pokrovca vrtile su se oko pronalaženja nove igračke sredine na nekoliko istočnih i zapadnih strana. Najbliže »vatri« bile su opcije u Rusiji (CSKA), Ukrajini (Dinamo Kijev), ali ni prelazak na engleski otok (Portsmouth) nije bio daleko od realizacije, posebno uslijed okolnosti kako je glavni čovjek i vlasnik ove premier momčadi Milan Mandarić, a njen coach Velimir Zajec. Cijela stvar se činila već gotovom kada se spomenuti dvojac pojavio u Zagrebu na završnim pregovorima…
BERNARD VUKAS: Iako su sada svi »reflektori« nogometne javnosti usmjereni prema nadolazećoj »zvijezdi« mlađanog Nike Kranjčara, nove hajdukove desetke, pišući o ovom spektakularnom transferu ne mogu se ne osvrnuti na jedan davni, u svoje vrijeme također fantastični prelazak jednog nogometaša iz Zagreba u Split. Iako je tomu prošlo gotovo 60 godina (1947.), snaga te sportske senzacije još uvijek živi, zahvaljujući nogometnoj legendi njezinog glavnog aktera, Bernarda Vukasa. Jedna od najvećih legendi splitskog baluna i Hajduka, rođeni Zagrepčanin, takoreći otet je ispred nosa Dinamu u davno ljeto te 1947. godine. Igrajući za zagrebački Metalac protiv NK Splita, zapao je za oko još jednoj hajdukovoj legendi Frani Matošiću, i brže bolje se dalo u potajnu realizaciju najzvučnijeg, do sada, transfera Zagreb – Split. Vrijedan pažnje je i detalj, da je čak prvi susret za Hajduk Vukas odigrao pod drugim prezimenom (Juričenko), a sve u dodatnim mjerama opreza. Postigavši dva pogotka na debiju u »biloj« majici, tajna je ubrzo otkrivena i tada se podigla neviđena prašina. Zagreb se digao na noge, padale su teške riječi optužbi na račun Hajduka, ali bilo je kasno. »Bajdo«, kako mu je glasio dalmatinski nadimak, postao je »fetivi« Splićanin, čak se oženio i curom (Stjepanka) iz grada podno Marjana. U godinama koje su slijedile svojim igrama ispisao je najljepše stranice hrvatske nogometne povijesti, igrajući za »Ajduka«, reprezentaciju i čak momčad Europe u velikim duelima protiv Velike Britanije.
NIKO KRANJČAR: Kada je u nedjelju 23. siječnja Niko Kranjčar stavio svoj potpis na 3,5 godišnji ugovor sa splitskim Hajdukom, hrvatska nogometna povijest se, na određeni način, gotovo identično ponovila. Opet je najzvučnijem transferu svoga vremena, »kumovala« jedna hajdukova legenda (Igor Štimac), ali ovoga puta nije bilo nikakve tajnosti, dapače…
Nikini menadžeri na koncu su odabrali najbolje moguće rješenje za svog pulena. Iako su glasovite istočnjačke momčadi nudile i nešto više novca, mudro su se odlučili preusmjeriti svog glavnog igrača u Split, i dočekati konačnu potvrdu njegovih igračkih kvaliteta u još kojoj »domaćoj« godini. Mladi igrač, neospornih kvaliteta i često osporavanih prikazanih vrijednosti na terenu, u posljednjih pola godine našao se na neviđenom udaru kao »glavni krivac« za sve Dinamove rezultatske neuspjehe. Finale cijele storije završeno je njegovim stavljanjem na transfer listu. I kao u najboljem scenariju »Dečko koji je uvijek bio ponosan kaj je purger« (natpis na bijeloj majici koju je nosio ispod Dinamove plave majice), obukao je prije dva tjedna »bilu« majicu splitskog Hajduka i prestao biti purgerom. Sada je Splićanin, poput svog legendarnog i dvostrukog sugrađanina Bernarda Vukasa, a na njemu je da i na nogometnom travnjaku dokaže kako je i u loptačkom umijeću dostojan stajati u legendi skupa s njim.
