Arhiv tekstova
Znanost u klin a politika u ploču
Koliko smo uspjeli saznati, uskoro će se u Službenom listu Vojvodine i objaviti nastavni plan i program za I. i II. razred osnovne škole, za predmet materinji jezik s elementima nacionalne kulture pod nazivom: »Bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«. Naime, na taj je predmet stigla suglasnost od Ministarstva prosvjete i sporta Republike Srbije.
Kada je riječ o spomenutom Ministarstvu – ništa novo. Zaslugom bivše ministrice iz planova i programa je bio najuren Darwin, pa ne vidimo da je u zemlju čuda kakva je sve više Srbija, baš u vrijeme zimske idile dok traje snijeg, ikakvo veliko čudo da je preko noći nastao i postao bunjevački jezik. Ono za što su potrebna stoljeća, nekima je dovoljan dekret. Teško da se za Pedagoški zavod Vojvodine može reći da je to znanstvena institucija koja obećava boljitak građanima Vojvodine, a za Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje i kulturu Vojvodine da dijeli struku od politike.
DIJALEKT – JEZIK NAŠE INTIME: Ovom prigodom bavit ćemo se jezikom i to kako ga vide stručnjaci za jezik u Srbiji putem stručne i udžbeničke literature. Naime, znanost ima svoje zakonitosti i one ne ovise od dnevne politike ili želja pojedinaca.
Normalna je i prirodna pojava da čovjek ono što mu je bliže smatra i boljim i ljepšim. To je ono što dobro poznajemo i u čemu se s lakoćom krećemo. To je naš »atar«. Tijekom povijesti poznat je odnos podrugljivosti prema tuđim govorima i tu nema ničega novog. Talijanski populisti smatraše kako je najbolje sva djela prevesti na dijalekte jer je književni talijanski jezik izraz klasnih nadzora. Naravno, bilo je i drugačijih tendencija, kao u Francuskoj, gdje mnogi prihvatiše parolu: »Živio književni jezik, smrt dijalektu«.
Dijalekt je jezik naše intime koji nas prati od zipke do groba, u njem se živi i umire. Dakle, iz svega je jasno da je dijalekt jedno, a književni jezik nešto drugo. U novije se vrijeme književni jezik sve više zove i standardnim jezikom. Time se jasnije ističe njegovanje ujednačenosti, prikladnost i opća obvezatnost. Funkcija književnog jezika je da omogući saobraćanje i to neutralno, koje se ne oslanja na govornu situaciju ili lokalni kolorit. Time se dolazi do saobraćanja koje prelazi pokrajinske zajednice ili društvene skupine.
ŠTO KAŽU STRUČNJACI ZA JEZIK U SRBIJI?: U »Gramatici srpskog jezika«, koju su napisali Živojin Stanojčić i Ljubomir Popović, a izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Beograd 1994. godine, piše: »Po definiciji koja važi i za druge takve jezike, i srpski književni jezik je govorni i pisani jezik kojim se članovi srpske jezične zajednice služe kao opštim u svakodnevnom komuniciranju, u školi, nauci, publicistici, radu – u kulturi uopšte, a koji je zasnovan na utvrđenim fonetskim, morfološkim i sintaksičkim obrascima. Ti obrasci čine normu književnog jezika. Norma je ukupnost pravila koja je obavezna za sve one koji tim jezikom govore i pišu.«
Slične definicije možemo pronaći i u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje. Bitno je za svaki književni jezik da je zasnovan na određenim fonološkim, morfološkim i sintaktičkim pravilima. To je rezultat znanosti, te su i za nas takve definicije i shvatljive i prihvatljive. Na koju osnovu se naslanja srpski književni jezik? Odgovor se može naći u istoj »Gramatici«, u kojoj piše: »Za njegovu osnovu uzeto je najrasprostranjenije narečje-štokavsko, i to ne svi njegovi dijalekti, nego samo novoštokavski dijalekti ijekavskog i ekavskog izgovora.«
Nadalje, prema istim autorima štokavsko narječje ikavskog izgovora je narodni govor Hrvata i Muslimana štokavaca na zapadu od rijeka Bosne i Neretve, kao i Hrvata uz Kupu i Savu južno od njih, te u južnoj i zapadnoj Istri. Za nas je veoma važno da autori i u vrijeme ratnog vihora 1994. godine pišu stručno i profesionalno te kažu: »Štokavski ikavci su Hrvati i Muslimani /od koji se prvi nalaze i u Bačkoj – Bunjevci/.«
Još davne 1966. godine M. Stevanović u »Gramatici srpskohrvatskog jezika za više razrede gimnazije« piše: »Sem na označenom terenu, štokavskim ikavskim dijalektom govore i Hrvati u južnoj i zapadnoj Istri /ovde sa znatnim primesama čakavskog govora/ i u severozapadnoj Bačkoj /Bunjevci/.« Ovo kaže struka i znanost i s ovim gledištima se u potpunosti slažemo. Iz ovog je više nego razvidno da je štokavska ikavica svojstvena samo Hrvatima i da je to dijalekt kojim govore i Hrvati-Bunjevci u Bačkoj.
IKAVICU IZUČAVATI ZNANSTVENO: Ono što je propisano za srpski jezik u potpunosti se može i treba primjenjivati i za hrvatski književni ili bolje rečeno standardni jezik. Naravno, iz ovoga niti slijedi da treba zanemariti ikavicu kojom govore ne samo Hrvati-Bunjevci. Naprotiv, ona je i govor mog zavičaja, moje Dalmacije. Štokavska ikavica je nešto što me do groba vezuje za ono što je najbolje, ona je govor mojih pradjedova, snova i maštanja po morskim bespućima…
Trudit ćemo se našu ikavicu izučavati sustavno i organizirano, organizirati znanstvene skupove, objavljivati radove, slikovnice, djela Balinta Vujkova, organizirati smotre recitatora, kako bismo je očuvali i sačuvali od zaborava. O njoj ćemo raspravljati i u školi, ali najprije trebamo se upoznati sa standardnim hrvatskim jezikom. Boreći se za književni jezik nije lijepo miješati jezične sustave jer se time narušava jednako sustav dijalekta kao i sustav jezičnog standarda. Neka nam dijalekt bude rezervoar iz kojega će se moći od prilike do prilike crpsti svježi leksički izrazi!
Nemojmo praviti svjetska čuda, ne izmišljajmo toplu vodu. Nemojmo dijalekt pretvarati u standardni jezik jer to on nije. On je narodni a ne književni jezik. Standardizacija hrvatskog jezika je završena. Zašto se s tzv. bunjevačkim jezikom netko poigrava s nečim što je nama tako sveto? Gdje su konzultirani stručnjaci i koji su to? Je li to zaštita hrvatske nacionalne manjine?
U knjizi Zlatka Vince »Putovima hrvatskog književnog jezika« piše: »Već nas stoljeće i pol dijeli od onog vremena kada je hrvatski narod – nakon višestoljetnog iživljavanja u književnim jezicima, zasnovanima na različitoj dijalekatskoj osnovi -odlučno usmjerio razvoj svoga književnog jezika u jedinstvenom pravcu, uzimajući najprošireniju štokavicu kao osnovu svog zajedničkoga književnog jezika za čitavu svoju književnost.«
KRŠENJE MEĐUNARODNIH NORMI: Iz svega iznesenog je više nego razvidno da nitko od struke i pera u Srbiji ne govori da je štokavska ikavica književni jezik. Naprotiv, njihove definicije književnog jezika su stručne i u potpunom suglasju sa stručnjacima za hrvatski jezik. Nadalje, nedvojbeno je da iz onoga što su iznijeli stručnjaci za jezik u Srbiji proizlazi da je štokavska ikavica govor Hrvata, a među njima i Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj. Veseli nas da su i tu naša gledišta potpuno podudarna. Ako je to tako, onda se postavlja pitanje komu treba tzv. bunjevački jezik i u kojemu cilju se on proizvodi? Ne radi li se tu o flagrantnom kršenju međunarodnih normi? Nije li na pomolu prinudna asimilacija, a sve pod plaštom zaštite Bunjevaca u tzv. demokratskom ozračju?
Drago nam je da struka ne podržava stvaranje tzv. bunjevačkog jezika i da nedvosmisleno govori da je štokavska ikavica govor Hrvata, a među inima i Hrvata-Bunjevaca. To je govor i dijalekt Hrvata, a ne standardni jezik. Sve više od toga vodi nas u svijet znanstvene fantastike. Ako je i od ove vlasti, previše je.
