Arhiv tekstova
Slabašna avet koja se s vremena
Najava uvođenja bunjevačkog jezika u subotičke škole u sljedećoj školskoj godini potaknula je mnoge članove hrvatske zajednice na sjeveru Srbije da po tko zna koji put stanu dokazivati kako su bački Bunjevci Hrvati i kako je jezik kojim govore samo jedan hrvatski dijalekt, i to upravo onaj dijalekt koji je među Hrvatima općenito najrašireniji – novoštokavsko-ikavski. Tradicionalni argumenti koji su se pritom rabili ne čine mi se međutim najprimjerenijima jer je problematika kolektivnog identiteta bačkih Bunjevaca i identiteta jezika kojim govore složenija nego što se to na prvi pogled čini i zahtijeva da joj se pristupi na način sukladan novijim sociolingvističkim spoznajama. Uvjeren sam naime da pojednostavnjivanje činjenica u ovom slučaju može voditi samo njihovu daljnjem zamagljivanju i da se stvari ne mogu pomaknuti s mjesta sve dok se u diskursu o Bunjevcima i njihovu jeziku naglasci uistinu ne stave na bitne stvari.
Dokazivati da je jezik bačkih Bunjevaca zapravo hrvatski dijalekt, a ne samostalan jezik, nije moguće ako se pritom barem implicitno ne barata definicijom jezika koja nam mora biti sposobna odgovoriti na dva ključna pitanja: u čemu je razlika između jezika i dijalekta te po čemu se prepoznaje granica na kojoj završava jedan jezik, a počinje drugi. U ovoj se polemici najveći broj diskutanata oslanjao o tradicionalna određenja jezika, koja nisu posve pogrešna, ali su u novije doba dopunjena elementima čija se važnost pokazuje upravo u slučajevima kao što je bunjevački jezik. U lingvistici se tako dijalektom tradicionalno naziva onaj jezični sustav koji nije standardiziran gramatikama i rječnicima, koji govornici usvajaju u svojim obiteljima i kojim se služe samo u svojim mikrosocijalnim zajednicama, privatnom životu i neformalnim prigodama, a jezikom jezični sustav koji je standardiziran gramatikama i rječnicima, koji govornici usvajaju sustavnom poukom u školi i kojim se služe u književnosti, masovnim medijima, državnoj upravi i svim drugim manje-više formalnim situacijama. Tako shvaćen, jezik, koji se onda obično naziva i književnim ili standardnim, okuplja oko sebe veći broj više ili manje srodnih dijalekata, onako kao što, primjerice, hrvatski književni jezik okuplja oko sebe dvadesetak dijalekata grupiranih u tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Takvo razlikovanje jezika i dijalekta nije dakako pogrešno, no bez povijesne i vrijednosne dimenzije, koje su mu dodane tek u novije doba i o kojima će poslije biti više riječi, ne dopušta uvijek da se stvari vide u pravom svjetlu.
JEZIČNE GRANICE: Granicu među dvama jezicima tradicionalna lingvistika povlači pak ondje gdje se ljudi prestaju razumjeti, a za sve one koji se razumiju usprkos manjim ili većim razlikama u njihovim mjesnim govorima tvrdi se pak da se služe različitim dijalektima istog jezika. Iako je taj kriterij valjan kad treba objasniti zašto mađarski i hrvatski nisu jedan jezik, on se ipak u mnogo slučajeva pokazuje nedovoljnim i neadekvatnim. Primjerice, južnonjemački i sjevernonjemački dijalekti toliko se međusobno razlikuju da se njihovi govornici ne razumiju ako svatko govori svojim dijalektom, ali teško da će itko dovesti u pitanje činjenicu da govore istim jezikom i da ti međusobno nerazumljivi dijalekti uistinu pripadaju istomu, njemačkom jeziku. I tri hrvatske bake s nekoliko razreda osnovne škole, jedna iz štokavske Strizivojne, druga iz kajkavskog Ludbrega, a treća s čakavskog Suska, jedva da bi jedna drugu razumjele više od sjevernih i južnih Nijemaca iako sve tri govore hrvatskim jezikom. Navedeni primjeri mogu značiti dvije stvari: ili Nijemci govore najmanje dvama jezicima, a Hrvati najmanje trima ili se kriterij jezične granice koji je bio dominantan u tradicionalnoj lingvistici u tim slučajevima uistinu ne može uspješno primijeniti.
Da je posrijedi ipak neprimjenjivost tradicionalnog kriterija jezične granice, pokazuju nam i neki drukčiji primjeri. Naime, ne samo što nemogućnost uzajamnog razumijevanja ne podrazumijeva nužno i jezičnu granicu nego čak ni mogućnost uzajamnog razumijevanja ne znači nužno da jezične granice nema. Ne mora se uvesti puno novih primjera da se to i pokaže: isti oni sjeverni Nijemci, koji s južnima jedva da se razumiju, komuniciraju bez ikakvih teškoća s Nizozemcima, a baka iz slavonske Strizivojne vrlo će lako komunicirati s bakom iz bačkog Stapara. Pa ipak, teško da bi itko ustvrdio da su njemački i nizozemski jedan jezik, isto kao što je u svijetu sve manje upućenih koji decidirano tvrde da su jedan jezik hrvatski i srpski.
POLITIČKA MOĆ I UGLED KNJIŽEVNE TRADICIJE: Suvremena sociolingvistika, suočena s nepodudaranjem tradicionalne jezikoslovne teorije i jezične zbilje, za određivanje jezičnih granica postavila je stoga nov kriterij. Sukladno tom kriteriju, smatra se da se istim jezikom služe govornici onih dijalekata koji osjećaju da je njihova međusobna povezanost zbog kulturno-povijesnih razloga veća nego njihova povezanost s govornicima drugih dijalekata i koji su se upravo zbog tog osjećaja povezanosti u posebnim prilikama spremni odreći svojih lokalnih jezičnih posebnosti u korist zajedničkoga književnog jezika. Taj se jezik usto obično temelji na filološkoj i književnoj tradiciji koju govornici smatraju svojim zajedničkim kulturnim naslijeđem pa se jezične granice zato često poklapaju s granicama pojedinih kulturno-povijesno određenih kolektiva. Upravo se zbog povijesnih i kulturnih razloga njemački jezik protegnuo i na južnonjemačke i na sjevernonjemačke dijalekte iako se njihovi govornici teško mogu uzajamno razumjeti, a različitim jezicima pripadaju nizozemski i sjevernonjemački dijalekti iako među njihovim govornicima nema jezične barijere. Upravo su se zbog povijesnih i kulturnih razloga i hrvatski štokavski dijalekti u jedan jezik povezali s čakavskima i kajkavskima, a ne s ostalim štokavskim dijalektima.
Prihvaćanje takva određenja jezika učinilo je još očitijom činjenicu da jezici kao takvi nisu od Boga dani, nego da su rezultat povijesnog razvoja, jednako kao i nacionalne kulture kojima služe, te u tom svjetlu, nakon što smo već revidirali drugu ovdje spomenutu tvrdnju tradicionalne lingvistike, isto treba učiniti i s prvom, koja povlači čvrstu granicu između jezika i dijalekta. Svi su jezici naime jednom bili samo dijalekti i tek su postupno postajali jezicima, i to nakon što su se nametnuli kao važniji od drugih, srodnih ili manje srodnih, dijalekata i nakon što su ih okupili oko sebe. Londonski se dijalekt tako razvio u engleski književni jezik jer su njime govorili politički najmoćniji slojevi u Engleskoj, a iz istih je razloga i pariški dijalekt postao jezikom cijele Francuske. Njemačka nije imala tako moćno političko središte pa je književnim jezikom postao dijalekt koji je u njemačkim državama stekao kulturni prestiž nakon što je Luther na njega preveo Bibliju. Ugled književne tradicije imao je odlučujuću ulogu i u tome da toskanski dijalekt postane općetalijanskim jezikom, a i u hrvatskom je slučaju štokavština iz dijalekta u općehrvatski jezik prerasla u biti zbog goleme popularnosti Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga na cijelome hrvatskom etničkom području. Ono što omogućuje da dijalekt postane jezik i što ga kao jezik legitimira jesu dakle ili politička moć koja iza njega stoji ili ugled književne tradicije koja je na tom dijalektu nastala, a najčešće kombinacija tih dvaju čimbenika.
PRAVO NA JEZIK: Sukladno tvrdnji da za povlačenje jezičnih granica nije ključna mogućnost ili nemogućnost uzajamnog razumijevanja, nego percepcija samih govornika, svaki kolektiv koji sebe vidi kao zajednicu unutar koje su pojedinci zbog kulturno-povijesnih razloga povezani znatno čvršće nego što su povezani s pojedincima izvan te zajednice ima pravo svoju partikularnost simbolizirati i posebnim jezikom bez obzira na srodnosti koje taj jezik ima s nekim drugim govorima. Pravo na jezik toj se zajednici ne može osporavati ni ako govori samo dijalektom, nestandardiziranim i neosposobljenim za složene funkcije kojima standardni jezici u suvremenim društvima inače služe, jer su svi jezici svoje početke nekad imali u dijalektima i tek su s vremenom dosegnuli funkcionalnu razrađenost i društveni ugled. To nije samo sociolingvističko nego i etičko načelo koje se potvrđuje u suvremenoj političkoj praksi. U slučaju bunjevačkog jezika te dvije činjenice mogu značiti samo jedno: ako postoji dovoljno velika skupina Bunjevaca kojoj se kulturno-povijesne veze unutar vlastite zajednice čine važnijima od veza što je spajaju s drugima, ne može im se negirati pravo na vlastit kolektivni identitet niti na jezik kojim taj identitet žele simbolizirati. Ne može se to činiti upozoravanjem na to da govore najvećim hrvatskim dijalektom, jer malene razlike koje njihov mjesni govor odvajaju od dalmatinskih i hercegovačkih ikavskih govora iz njihove perspektive mogu biti važnije nego sličnosti koje te govore povezuju, ni pozivanjem na funkcionalnu nerazrađenost njihova govora i njegovu neprimjerenost suvremenoj civilizaciji, jer su time bili obilježeni svi jezici u svojim povijesnim počecima.
PITANJE STANDARDIZACIJE: Problem u vezi s bunjevačkim jezikom nalazi se zapravo u pretpostavkama za njegovo standardiziranje i perspektivama koje ono ima. Tako je, primjerice, odnos prema književnoj tradiciji, koja po definiciji leži u temeljima svakoga književnog jezika, među zagovornicima samostalnoga bunjevačkog jezika krajnje problematičan. Oni naime prešutno odbacuju najvrjednije što su bački Bunjevci u književnosti dali: franjevačku književnost u Donjoj Ugarskoj iz XVIII. stoljeća, koja je tako čvrsto povezana s književnošću slavonskih, dalmatinskih i bosanskih franjevaca da se o njezinu odvojenom identitetu uopće ne može govoriti; preporodni rad biskupa Ivana Antunovića, koji se potkraj XIX. stoljeća zauzimao da kulturni impulsi iz Hrvatske dopru i do ugarskih Bunjevaca i Šokaca; najvećega književnika među Bunjevcima Antuna Gustava Matoša, koji je potjecao iz kaćmarske porodice Matoš; najvažnije pisce među bačkim Bunjevcima iz druge polovice prošlog stoljeća – Matiju Poljakovića, Petka Vojnića Purčara, Vojislava Sekelja, pa i Balinta Vujkova, koji je istina ostavio golem korpus tekstova na mjesnom govoru bačkih Bunjevaca, ali uopće nije dvojio o tome da je njihov književni jezik hrvatski…. Kad se to ima u vidu, inzistiranje da bunjevačkog jezika mora biti može se objasniti samo apsolutnom neodgovornošću prema vlastitoj tradiciji ili njezinim apsolutnim nepoznavanjem. No to je posve u skladu s političkom legitimacijom bunjevačkog jezika, koju njegovi pristaše duguju nedemokratskom srbijanskom režimu iz 1990-ih. Taj je režim naime, podgrijavajući političke i materijalne ambicije nekih Bunjevaca uskih intelektualnih horizonata i upitnih moralnih integriteta, novoustanovljenom bunjevačkom nacijom želio riješiti hrvatsko pitanje u Vojvodini i tako pustio duhove iz boce, a sadašnja ih vlast u Srbiji, sve kad bi i htjela, natrag teško može vratiti jer bi to značilo da se uskraćuju prava zajednici koja je kao takva službeno priznata već više od deset godina.
GDJE SU OBRAZOVANI LINGVISTI?: Notorna je činjenica da među onim Bunjevcima koji se zauzimaju za bunjevački jezik nema obrazovanih lingvista koji bi bili sposobni napisati osnovne jezične priručnike potrebne jednomu standardnom jeziku i bez kojih je ozbiljna školska nastava tog jezika nezamisliva, a njegovo daljnje funkcionalno raslojavanje bespredmetno. I zato je bilo nužno da se pristaše bunjevačkog jezika za pomoć obrate srpskim lingvistima, što je politički indikativan i s te strane gledano prirodan izbor, ali lingvist njime ipak ne može ne biti začuđen. Srpska lingvistika naime do danas pokazuje nespremnost da prihvati samostalnost inače prilično čvrsto etabliranoga hrvatskoga književnog jezika, a slabije etablirane bosanski i crnogorski u tom je kontekstu bolje i ne spominjati. Kako je onda moguće da ta ista lingvistika, okorjela u svojoj odlučnosti da tri standardna jezika, iza kojih stoji i književna tradicija i nacionalna posebnost njihovih govornika, i dalje tvrdoglavo naziva samo »varijantama srpskoga«, istodobno tako srdačno u naručje primi malen bunjevački jezik, bez osobite književne tradicije i s problematičnim kolektivnim identitetom njegovih govornika, a da ga pritom nijedanput ne označi za »varijantu«?
JEZIČNA ASIMILACIJA: Jedan od razloga leži u tome što bunjevački jezik, u odnosu na hrvatski, bosanski i crnogorski, ima najmanje izglede da bude prihvaćen među vlastitim govornicima. Bunjevci koji odbijaju svoju pripadnost hrvatskomu narodnom korpusu i koji su dakle potencijalni govornici bunjevačkoga mogu se naime podijeliti u dvije skupine: jedni su, zbog nedostatka obrazovanja, zbog siromaštva ili izoliranog života na rubovima ruralnih zajednica, društveno marginalizirani te ih nesudjelovanje u formalnim komunikacijskim interakcijama posve oslobađa potrebe za književnim jezikom i za osjećajem pripadnosti nekom kulturno-povijesno potvrđenom kolektivu, a drugi su jezično posve integrirani u društvo u kojem žive te de facto prihvaćaju srpski književni jezik kao jezični sustav kojim komuniciraju u najvećem broju situacija, ne nužno samo formalnih. Prvima književni jezik nije potreban, drugi su već jezično asimilirani. Jezična je asimilacija inače posve predvidljiv proces koji se zbiva u mnogim jezičnim manjinama, osobito u onima koje ne vode aktivnu jezičnu politiku i ne potiču uporabu manjinskog jezika u što većem broju funkcija: u školstvu, u tiskanim i elektroničkim medijima, u raznim kulturnim i političkim institucijama. Iskustvo u mnogim zemljama pokazuje da su procesi jezične asimilacije manjina usporeni samo ondje gdje je za provođenje takve politike izgrađena učinkovita mreža institucija i u zajednicama u kojima je svijest o vlastitu kolektivnom identitetu izrazito čvrsta. U Bunjevaca nehrvata nijedna od tih dviju pretpostavaka nije ispunjena: institucije tek trebaju izgraditi, a s ljudskim potencijalom koji je nedovoljno zainteresiran za vlastitu tradiciju i u biti neupućen u nju gradit će ih, prema svemu sudeći, bez temelja. Srpski lingvisti koji budu sudjelovali u standardizaciji bunjevačkog jezika teško da će se moći radovati uspjehu svojeg projekta, osim ako se taj uspjeh zapravo i ne mjeri time što će oblikovati polifunkcionalan i među govornicima prihvaćen jezični standard, nego time što će još jedanput napakostiti Hrvatima.
MJESNI GOVOR BUNJEVACA: Nitko ne može osporiti da se mjesni govor bač-kih Bunjevaca sve brže gubi: do danas se održao samo u nekoliko sela u subotičkoj okolici, a u urbanim je sredinama gotovo posve nestao. S obzirom na sudbinu dijalekata u modernom svijetu općenito, to i nije neko iznenađenje. No posljednjih se godina zamjećuje i drukčiji trend: popularnost toga govora, koja se očituje kako u stručnom i umjetničkim zanimanju za njega tako i u njegovoj zastupljenosti u medijima i u stilizacijama svakodnevnih izričaja »po bunjevački«, ne raste među jezično asimiliranim i u vlastitu tradiciju slabo upućenim Bunjevcima nehrvatima, nego upravom među onim Bunjevcima koji se smatraju Hrvatima i koji za svoje jezično i kulturno naslijeđe pokazuju živo zanimanje. Pritom je indikativno što ne samo što ne osjećaju koliziju između svojega regionalnog identiteta i svoje pripadnosti hrvatskom narodu nego ih taj dvoslojan identitet zapravo i potvrđuje kao Hrvate, za koje su znatne regionalne kulturne i jezične specifičnosti i inače tipične. Upravo me to utvrđuje u uvjerenju da je projekt uvođenja bunjevačkog jezika u škole, kao i mnogi slični projekti dosad, samo naoko strašna, a zapravo slabašna avet koja se s vremena na vrijeme probudi iz mrtvih kako bi se njome poigrali pojedinci sumnjivih nakana. Smatram da je najbolji način suočavanja s tom aveti vođenje aktivne manjinske jezične politike te ulaganje dvostrukog napora u proučavanje vlastite kulturne tradicije i njezino populariziranje, jer što je više ljudi upoznato s tradicijom, projekt bunjevačkog jezika slabije će se držati. Osim toga, konkurencija, kako pokazuje tržišno gospodarstvo, i ne mora biti tako loša stvar: nehrvatski bunjevački jezik može nam poslužiti kao jeziva opomena na ono u što bismo se mogli pretvoriti ako u svojim naporima posustanemo.
Autor je doktorant na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu,
rodom iz Tavankuta
