Arhiv tekstova

Razbijanje začaranih krugova

Uloga istraživačkog novinarstva u osvjetljavanju neposredne prošlosti, (ne)reagiranje pravosuđa na dobivene informacija od vlastima bliskih ljudi i što s njom činiti kad se dobije, bile su teme o kojima je raspravljano na tribini održanoj u Mediacentru. Tribina je održana povodom niza emisija televizije B 92 u kojoj su osvjetljavani događaji vezani, prije svega, uz period neposredno prije i poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića i u kojima su »progovorili« i sami sudionici tih događanja.
    Neposredni povod održavanju ovoga skupa bilo je prikazivanje intervjua sa Vladimirom Popovićem Bebom, nekadaš-njim šefom vladinog biroa za komunikacije, koji je iznio niz podataka o političkoj pozadini ovoga atentata. Skup su organizirali šest nevladinih organizacija: Centar za kulturnu dekontaminaciju, Građanske inicijative, Komitet pravnika za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Fond za humanitarno pravo i Inicijativa mladih. Na skupu su govorili predstavnici nevladine, medijske i oporbene političke scene u Srbiji, ali tribini nisu prisustvovali oni, koji su Popovićevim iskazima i iznijetim podatcima »prozvani« za političku odgovornost, tako da su gledatelji bili uskraćeni čuti i stavove druge strane. Stoga nam se čini, da osnovna svrha skupa nije bilo i određeno suočavanje »dvije Srbije« nego naprosto »stavljanje problema na dnevni red«.
PANDORINA KUTIJA: »Svjedočenje Vladimira Popovića Bebe jeste događaj od prvorazrednog značaja jer je time otvorena Pandorina kutija u Srbiji, ne u negativnom smislu već u smislu otvaranja bitnih pita-nja, koja se tiču svih nas, ali koja zapravo nismo usuđivali niti pominjati bar ne javno« rekla je Biljana Kovačević Vučo iz Komiteta pravnika za ljudska prava, otvarajući skup. Prema njenom mišljenju ovakav postupak »trebalo bi izazvati onaj potres u Srbiji koji joj je potreban kako bi se raščistila naša neposredna prošlost i utvrdilo tko je odgovoran za užasne stvari koje su nam se događale od ratnih zločina do ubojstva premijera, kao krune cijelog jednog perioda institucionaliziranog zločina«.
    Odvjetnik Rajko Danilović zastupnik obitelji Zorana Đinđića i Ivana Stambolića iznio je mišljenje kako ovdje zaista ima mnogo posla za tužitelje ali da bi »najopasnije bilo da se cijela stvar svede samo na tužioce i neke istrage koje bi on pokrenuo, jer ono o čemu je govorio Popović pokreće vrlo važna, centralna pitanja u ovom društvu«. Prema njegovom mišljenju Popović je iznio niz vrlo preciznih iskaza, za koje, uvjeren je, on ima i dokaze i na koje bi tužitelj trebao reagirati. Međutim, on smatra, da će tužitelji raditi ono što mu kažu šefovi »a šefovi su Demokratska stranka Srbije koja drži sve ključne pozicije države, odnosno njene represivne organizacije: predsjednik vlade je iz te stranke, ministar policije, direktor BIE, ministar pravde, dakle jedna apsolutna koncentracija represivne vlasti a time i mogućnost manipulacije« u rukama je ove stranke ustvrdio je Danilović, istovremeno ukazujući da prema istraživanjima javnog mnijenja ova stranka ne uživa potporu više od 10 posto birača.
    Oslikavajući društveni i politički kontekst u kojem se dogodio »Insajder« Danilović je pored stranki na vlasti oštro kritizirao i Srpsku pravoslavnu crkvu »vidite da su ratni zločinci postali heroji da ih crkva otvorenih ruku blagosilja. U molitvama ne spominje nas nego njih, ne spominje njihove žrtve nego njih, a po crkvenim objektima se kriju, bar po navodima tužiteljstva, oni koji trebaju »dobrovoljno« otići u Haag«. Prema Daniloviću najvrijednije u ovom diskursu jeste – što se maske skidaju i što se stvari otkrivaju ovakve kakve jesu bez skrivanja. Prema Daniloviću »u zavjeri koja nije otkrivena u koju su podržani zemunski klan i jedna grupa predstavnika crvenih beretki učestvovali su dijelovi crkve, dijelovi vojske, dijelovi obavještajnih službi i pojedini srpski intelektualci od Akademije do nekih drugih grupacija« a za ovo, kako je naveo, ima mnogo dokaza.
NESREĆNA MUTACIJA: Prema povjesničaru i vojno-političkom analitičaru Bojanu Dimitrijeviću glavni problem jest u tome što je sektor službe državne sigurnosti i dalje ostao nereformiran i »jednostavno je doživio jednu svoju nesrećnu mutaciju. Službe koje su se u vrijeme komunizma tretirale kao nešto normalno i kao sveprisutne oko nas doživjele su mutaciju u devedesetim godinama, kad su služile kao jedna ustanova vlasti i kad je došlo do povezivanja s kriminalom, političkim i drugim interesnim grupama. U vremenu demokratskog režima poslije 5 listopada 2000-te koegzistirale su zajedno s reformskim postupcima vlade Zorana Đinđića, a poslije 2000-te smo ušli u period kada je jedan novi sloj, došao u degeneraciji tih službi, a to je veza s antihaškim grupama i djelovanje tih službi kroz žute medije«.
    Dimitrijević, koji je bio u vrhu Ministarstva obrane u 14 mjeseci protekle dvije godine, kazao je kako osjeća veoma veliko žaljenje što »mi tada nismo uspjeli reformirati makar jednu od tih službi osim da joj promijenimo ime, da je umijemo i učinimo prihvatljivom za javnost. Međutim suštinu te službe i srž svih tih informacija koje su putovale prema nama i krstarile oko nas mi ni dalje nismo uspjeli razriješiti i čini mi se da smo bili strano tijelo u jednom okruženju koje je mirisalo na te neke ranije epohe«. Razlozi tome, prema njegovom mišljenju, bili su u tome što je do listopada 2000-te postojalo »jedno konstantno nepoznavanje sistema sigurnosti i tih službi, a s druge strane to nepoznavanje se susrelo s jednim brzim prilagođavanjem tih službi u listopadu 2000-te odnosno u ožujku 2003. godine kad je Demokratska stranka ušla u Ministarstvo obrane. Konačno, poslije atentata na premijera, čini mi se da je nedostajalo hrabrosti za jedan dublji rez u tom prostoru« kazao je Dimitrijević, i dodao kako možda emisije »Insajder« nagovještavaju vrijeme kada će u Srbiji i drugi govoriti istinu »a ne samo bebe«.