Arhiv tekstova
Pripremiti institucije za ostvarivanje novih prava
Poslije višegodišnje službe kao diplomatski predstavnik Republike Hrvatske u Beogradu, mr. Davor Vidiš je na dužnosti generalnog konzula RH u Subotici već više od dva mjeseca. Odmah po dolasku upriličio je brojne susrete kako bi upoznao neke od predstavnika društvenog i političkog života u sjeverno-bačkoj regiji i cijeloj Vojvodini, te obnovio nekadašnje kontakte s predstavnicima hrvatskih institucija.
HR: Vi ste tijekom devedesetih nekoliko godina bili na dužnostima u Uredu Vlade Republike Hrvatske u Beogradu, te u Veleposlanstvu. Koliko su se međudržavni odnosi Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore promijenili od tada te kakvim ih ocjenjujete danas?
Činjenica jest da sam prvi diplomatski predstavnik koji je došao ovdje, došao sam u Boegrad dan prije tadašnjeg voditelja Ureda Vlade Republike Hrvatske u Beogradu dr. Zvonimira Markovića. Ured je otvoren 10. ožujka 1994. godine i na neki način mogu reći da sam u tim institucionalnim međudržavnim odnosima od početka, a putovanja u Beograd bilo je i prije. I prije otvaranja Ureda razgovaralo se te 1993. godine o konkretnim stvarima kao što su otvaranje komunikacija, povratak izbjeglih, nestali. Tad smo razgovarali o naftovodu, autocesti i općenito o otvaranju granica. Od onoga od čega smo tada krenuli, pa sve do danas, potpuno je druga priča u našim odnosima. Odnosi su podignuti na višu razinu, postoji ugovorna baza tih odnosa koja sada broji preko 30 međudržavnih ugovora i akata. No, nije najvažnija samo činjenica da su države potpisale ugovore već činjenica da ljudi putuju, komuniciraju. Možda je najbolji primjer vidjeti granični prijelaz Bajakovo-Batrovci, na autocesti Zagreb-Beograd, kako je izgledao 1993. godine, a kako izgleda danas. Sada ćete radnim danima vidjeti jednu ogromnu gužvu kamiona i ljudi koji prolaze granicu. Atmosfera među ljudima današnje odnose čini punim i drugačijim. Od međudržavnih odnosa, komunikacije, prometa, do recimo banalnog odlaska u trgovinu gdje se s ove strane mogu naći recimo Krašovi proizvodi, a s one strane Jaffa keks i slično. To je danas nešto sasvim normalno.
HR: Koja su pitanja između ovih dviju država još uvijek neriješena?
Kada se govori o neriješenim pitanjima, prvenstveno se radi o zatvaranju pitanja zaostalih nakon raspada bivše zajedničke države i saniranja novonstale situacije. Međutim, upitnost rješavanja tih pitanja više ne postoji. Tu govorim o povratku izbjeglih, riješavanju sudbini nestalih, uspostavi svih komunikacija, te konačnog definiranja granice. Logika je ta da ta pitanja nemaju danas političke ili pravne prepreke već da se rješavaju na stručnoj razini. I ona se budite uvjereni rješavaju.
HR: U Beogradu je 15. studenoga 2004. godine potpisan Sporazum o međusobnoj zaštiti hrvatske manjine u SiCG i srpske i crnogorske u Hrvatskoj. Što sve Hrvati u SiCG mogu očekivati od tog Sporazuma?
Mogu očekivati puno. Prije svega države su i prije potpisivanja tog Sporazuma usvojile svoje interne zakone o zaštiti manjina i na neki način tu su već otvorene velike mogućnosti. Druga stvar je što su potpisani međudržavni ugovori uvijek iznad internog zakonodavstva tako da su ugovorene obveze stavljene na višu razinu. Naravno, ono za što smo mi zainteresirani, a pretpostavljam i hrvatska zajednica u SiCG i srpska zajednica u Hrvatskoj, to je onaj dio prava koji je u recimo u djelokrugu Hrvatskog nacionalnog vijeća u SiCG; obrazovanje, kultura, informiranje i službena upotreba jezika. Tu se otvaraju veći prostori i naravno otvara se financiranje, te sve ostalo što konkretno omogućuje da se te događa. Kada je hrvatska zajednica u SiCG u pitanju, posebice onaj dio na konzularnom području Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici, važno je da je zajednica dobro organizirana. Postojat će jedno tijelo, Mješovito povjerenstvo koje će uključivati članove s jedne i druge strane i koji će zajedno pratiti provedbu tog Sporazuma. Otvaraju se brojne mogućnosti koje treba znati prihvatiti i iskoristiti.
HR: I do sada su u Srbiji na snazi bili zakoni koji su omogućavali ostvarivanje nekih manjinskih prava, ali se praksa znatno razlikovala od odredbi utvrđenih zakonom. Postoje li mehanizmi adekvatne kontrole provođenja ovog Sporazuma i što Republika Hrvatska može konkretno poduzeti u slučaju neispunjavanja potpisanog i ratificiranog?
U svakom slučaju država će i kroz to Mješovito povjerenstvo i kroz brojne sastanke na najvišoj državnoj razini zahtijevati da se potpisano poštuje. Nije samo praćenje provedbe tog Sporazuma način na koji se ostvarivanje prava može kontrolirati. Kad kažem kontrolirati, mislim da je to preteška riječ. Mislim da bi više trebalo govoriti o poticanju na ostvarivanje zagarantiranih prava. Jedna od najvažnijih strategijskih odrednica svih država ovog prostora, pa i Hrvatske i SiCG su eurointegracije. Eurointegracije u svojim mogućnostima pružaju dosta kontrolnih mehanizama koji omogućuju da se ne radi na tome samo u izravnim kontaktima, već preko tijela Europske komisije, Europskog parlamenta te i drugih koje mogu vršiti monitoringe. Moraju se poštovati i potpisane konvencije. Pretprošlog je vikenda jedna takva monitoring misija posjetila Suboticu i tražila činjenice o eventualnim problemima i incidentima. Uopće ne sumnjam u namjeru da se dogovorena prava poštuju.
HR: Za što bi se već sada konkretno mogao iskoristiti Sporazum kao međudržavni dokument na koji bi se moglo pozvati u cilju ostvarivanja reciprociteta i rješavanja postojećih problema ovdašnje hrvatske zajednice?
Čini mi se da ovdje treba poraditi na uporabi jezika i na otvaranju škola na hrvatskom jeziku što Hrvatsko nacionalno vijeće i radi. Sporazum će samo omogućiti konkretne stvari poput naprimjer daljnje razmjene udžbenika pa i učitelja. Tu vidim najkonkretniju mogućnost otvaranja prostora. Važno je reći da Sporazum još nije ratificiran u oba državna parlamenta i da se radi na tome da se ratifikacija što prije dogodi. Za Vašu informaciju nedavno je državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Gordan Bakota posjetio Sombor i Suboticu. U Somboru je bio u pratnji veleposlanika Republike Hrvatske Tončija Staničića gdje je razgovarao s općinskim čelnicima o mogućnosti uporabe hrvatskog jezika u toj općini. Kao što znate, trenutno se nastavni program na hrvatskom jeziku održava u Subotici i nekoliko mjesta samo od prvog do trećeg razreda osnovne škole, a za starije razrede je to za sada hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. To bi trebalo proširiti na cijelu osnovnu školu, a postoji i potreba i zanimanje za obrazovanje hrvatskih učitelja.
Što se tiče informiranja naša bi želja bila da se interes hrvatske manjine za prohodnost ka elektronskim medijima ostvari i da hrvatska zajednica u početku bude prisutna bar na onaj način kako su prisutne i ostale manjine u Vojvodini.
HR: Koliko ste Vi zadovoljni institucionalnom organiziranošću i načinom kako funkcionira hrvatska zajednica u SiCG?
Prije svega, imamo Hrvatsko nacionalno vijeće. To je krovna institucija za baš ova pitanja o kojima sam govorio. Hrvatsko nacionalno vijeće postoji dvije godine i ono kontaktira sa svim državnim tijelima zaduženim za ostvarivanje prava za koje je nacionalno vijeće zaduženo.
Postoji politička stranka, DSHV, koja je prisutna u skupštinama općina Subotica i Sombor i u Skupštini AP Vojvodine. Novost je da su nakon dugo godina dva vijećnika prisutna u Skupštini općine Sombor. Predstavnici hrvatskih institucija su tu i važno je da hrvatske institucije budu spremne prihvatiti ali i zahtijevati da se ispune sve ove mogućnosti koje recimo taj Sporazum o zaštiti manjina između naših dviju država pruža. Organiziranost institucija je sve bolja i bolja, no možda su očekivanja hrvatske zajednice ponekad veća, nego što su objektivne mogućnosti. Ne volim sintagmu nova manjina, ali činjenica je da je zajednica kao takva kategorizirana tek zadnjih deset godina jer prvi put se Hrvati spominju u članku 8. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i tada SR Jugoslavije 1996. godine. Sve to zahtijeva i drugačije odnose i institucionalno organiziranje. To su institucije koje su tek nastale i treba im pružiti i više vremena. Naravno bilo bi dobro da je više mladih ljudi s novim idejama.
HR: Predstavnici hrvatske diplomacije u SiCG aktivno su bili uključeni u pregovore vezane za ponovno pokretanje televizijskog programa na hrvatskom jeziku na TV Novi Sad. Kakva je trenutačno situacija vezana za ovaj problem i kako se on namjerava riješiti?
Bilo bi za očekivati i mi bi voljeli da taj stupanj informiranja i prisutnosti na TV Novi Sad bude na razini kao što su zastupljene ostale manjine, poput recimo Mađara, Slovaka… Naravno, postoje neki događaji koji ne idu u tom smjeru i djelatnosti i najviših dužnosnika Republike Hrvatske, veleposlanika Tončija Staničića i mene bila su usmjerena u cilju rješavanja tog problema. Mislim da je podignuta tužba nepotrebna, ne ulazeći pri tom u pravosudni dio i sam meritum tog spora. Mislim da nam to odvlači pažnju od temeljnih stvari a to je da se ostvare prava da hrvatska manjina bude prisutna na TV Novi Sad kao i ostale manjine.
Jedino konkretno što mogu reći je da imamo obećanja da će taj problem ipak biti riješen.
HR: Hrvati u Vojvodini tek su prije tri godine počeli ostvarivati pravo na obrazovanje na svojemu jeziku. Za sada je ta mogućnost samoopredjeljenja na raspolaganju samo za predškolski i osnovnoškolski uzrast do trećeg razreda. Kako bi se i do koje razine, po Vašem mišljenju, trebalo institucionalno uspostaviti obrazovanje na hrvatskom u Vojvodini?
Pitanje je slojevito. Naprimjer, Republika Hrvatska stipendira studente hrvatske nacionalne manjine iz ovih krajeva koji odlaze na studij u Hrvatsku. Važno pitanje je pitanje njihova povratka a s tim i pitanje nostrifikacije njihovih svjedodžbi i diploma. Ovdje je pak trenutno pitanje dostatnosti stručnog kadra, te izrade školskog programa. Puno je otvorenih pitanja, ali sve se to da rješavati ako ima dobre volje i interesa. Mogu vam reći vrlo konkretno, od kad sam posjetio školu »Matko Vuković« u Subotici prije dva i pol mjeseca broj učenika u trećem razredu na hrvatskom jeziku se stalno povećavao, pa je s 12 stigao na 16. Interes se budi i zahtijevat će se potreba za nastavnicima. Otvara se pitanje Učiteljskog fakulteta za školovanje hrvatskih učitelja. Malim koracima ćemo doći do nekog standarda koji će u početku pretpostavljam zahvatiti cijelu osnovnu školu, pa onda srednju. Bolonjska konvencija rezultirat će unificiranjem visokoškolskog obrazovanja i onda te neke stvari ne bi trebale biti više problem. Naravno, to su očekivanja tek za nekih desetak ili možda više godina. Za to vrijeme treba raditi u okvirima koji postoje.
HR: Predstavničko tijelo Hrvata, Hrvatsko nacionalno vijeće, postoji u SiCG više od dvije godine. Koliko je po Vama ono odgovorilo temeljnim zadaćama u definiranim područjima njegove nadležnosti?
Uvijek se može više, naravno. Ali sama činjenica da HNV postoji tek dvije godine, u usporedbi s drugim hrvatskim institucijama, recimo DSHV-om koji postoji od 1989. godine, HKC »Bunjevačko kolo« koji postoji već 35 godina, teško je sve to komparirati. HNV je tek stasao i formirao odbore i pododbore za konkretna pitanja i za ostvarivanje konkretnih prava. Vi znate kako je nastalo Hrvatsko nacionalno vijeće. Te neke podjele koje su meni poznate polako nestaju i polako HNV stasa u organizacijskom smislu. Naročito je važno za HNV da bude organizacijski spreman prihvatiti sve dobiti koje će pružiti Sporazum o zaštiti manjina. Tu vidim da zapravo postoji prostora da se ljudi možda poslože da se ova pitanja informiranja i obrazovanja mogu konkretnije staviti na stol. Ne može se reći da ljudi ne rade i da nemaju volje, ali treba još vremena. Je li pravdeno već sad očekivati više, ne mogu reći, ali da se može više, svakako da se može.
HR: Koliko ste zadovoljni zastupljenošću Hrvata u institucijama i organima državne vlasti od lokalne do republičke razine? Uspijeva li se DSHV, kao jedina politička partija Hrvata koja ima svoje vijećnike i zastupnike u nekima od tih organa, nositi s tim izazovom?
Činjenica je da je DSHV prisutan u tri općine, te u pokrajinskoj skupštini. Je li bi on mogao više ili ne, stvar je i prosudbe sposobnosti vodstva stranke, pitanja koalicija, pitanja odnosa unutar političkog prostora, od općine do općine, pa i u pokrajini i republici. Činjenica je i da je DSHV imao prije možda više uspjeha nego sad, možda će u budućnosti imati još više, no, to je teško sad komentirati. Međutim, kad je naš ministar vanjskih poslova Miomir Žužul posjetio po prvi puta Beograd, on je u razgovoru sa čelnicima ove zemlje razgovarao o mogućnosti da Hrvati u ovoj zemlji imaju u zakonodavnim tijelima Republike Srbije i Vojvodine direktnog zastupnika, odnosno osiguranu zastupljenost kako bi mogli konkretnije iznositi svoje interese na mjestu gdje to zapravo treba iznositi. Tu je recimo interes hrvatske države bio direktno izražen, jer i srpska zajednica ima direktne zastupnike u Hrvatskom Saboru. U Hrvatskoj je recimo vladajući HDZ u koaliciji sa predstavnicima srpske manjine što je dobro jer se kroz ispunjavanje koalicijskih dogovora, tj. onda kroz zastupljenost u izvršnoj vlasti ostvaruju manjinska prava. To je dobra situacija. DSHV ima pet zastupnika i dogradonačelnika Subotice i kroz činjenicu da je prisutan u izvršnoj vlasti može ostvarivati svoje interese. Sposobnost političkog djelovanja ovisi o ljudima koji su na tim položajima i kako će se u konkretnoj situaciji ponašati. To naravno ne mogu komentirati.
HR: Po Vašem dolasku u Generalni konzulat u Subotici obećali ste da ćete raditi na otvaranju konzulata i na eventualnom upošljavanju osobe koja bi se u Konzulatu bavila pitanjem gospodarske suradnje dvije zemlje. Što ste učinili na tom pitanju?
Jako sam sretan što sam u ova dva mjeseca mojega djelovanja kao generalni konzul u Subotici imao priliku već pet puta ugostiti veleposlanika RH Tončija Staničića u posjetu Somboru i Subotici. Imao sam sreću imati u službenom posjetu pomoćnika ministra vanjskih poslova dr. Slavka Lebana i saborsku zastupnicu Ivanu Sučec Trakoštanec, te nedavno i državnog tajnika MVP-a Gordana Bakotu. Gospodin Bakota je imao izuzetno sadržajne susrete i razgovor osim u Subotici i u Somboru s predstavnicima Općine, Skupštine općine, te čelnicima tvrtki »Somboled« i »Somborgas«. Većinski vlasnici tih tvrtki su tvrtke sa sjedištem u Hrvatskoj. Tom prigodom su otvoreno iskazani prioriteti u razvijanju gospodarske suradnje. Osim toga, ovdje u Subotici je već četiri ili pet puta bio predstavnik Hrvatske gospodarske komore iz Beograda. Sretan sam jer mi ne razgovaramo samo o političkim temama i pitanjima manjina, već i o gospodarstvu. Gospodarska suradnja nam nudi onda gospodarski temelj da možemo lakše razgovarati i o drugim stvarima.
Pokušavam ostvariti da Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici ima i jednoga diplomata koji bi bio zadužen za gospodarsku suradnju. Razgovarao sam u Hrvatskoj gospodarskoj komori o mogućnosti da se ovdje u Subotici ostvari predstavništvo HGK. Predsjednik HGK Hrvatske Nadan Vidošević mi je rekao da će za sada biti intenzivnije prisustvo predstavnika beogradskog predstavništva što sam se i osvjedočio. To će biti ovdje jedan od prioriteta i on se već polako ostvaruje.
