Arhiv tekstova
Pogled u ogledalo
Svaka religija i vjera poznaje vlastiti put čišćenja. Mnoge svjetske religije poznaju i vrlo različite rituale čišćenja i obraćenja. Čovjek je naime biće koji je svjestan svoje grešnosti i savjest mu stalno nalaže potrebu čišćenja »onoga tereta« koju savjest nosi. Teret je grijeh, neuspjeh, nezadovoljstvo i osobito vlastita krivica. Kako se nje osloboditi, kako se od svog puta obratiti? Znamo za kršćanstvo da nije religija u užem smislu riječi. Kršćanstvo je vjera i to, kako mi vjerujemo, Bogom dana i objavljena. No, ipak kršćanstvo je objavljena i darovana vjera od Boga ali po mjeri čovjeka. Tako i kršćanstvo poznaje i obred i vrijeme i način »čišćenja«. To je Korizma, koja je upravo započela, a započela je čudnim obredom. Obredom pepeljanja. Svećenik blagoslivlja pepeo i na sam početak Korizme unutar Bogoslužja posipa glavu vjernika pepelom i prati porukom koja je sadržana u mogućnosti dvije rečenice: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!« ili novija formula evanđeoskog poziva: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!«. Dakle, na početku smo Korizme.
NOVI POČETAK: Bit kršćanske poruke jest obraćenje. Znači da ne postoje nepromjenjive i tragične, katastrofalne životne situacije. Uvijek se može nanovo početi i uvijek treba podignuti glavu i ići naprijed. Propao nam je posao? Nemojmo očajavati nego započnimo drugi. Ostavio nas bračni drug? Podignimo glavu i shvatimo da sad počinje novi način života i našeg braka a to je da za njega molimo, Bogu zahvaljujemo i tako stojeći pred Bogom otvorena srca vratimo svog bračnog druga. Prijatelj nas izdao? Počnimo još jednom s njim razgovarati. Već smo sto puta odlučili da nećemo riječima i govorom pogriješiti, a opet nas je jezik prevario? Ne uznemirujmo se. Odlučimo još jednom i to odlučnije, čitavim srcem. Molili smo pa nismo dobili? Ne brinimo se. Molimo sada još upornije. Opet smo pali u teški grijeh, kojeg nas je stid ispovijedati? Nemojmo tako. Shvatimo da je bit kršćanskog života ne da smo bez grijeha, nego da se protiv grijeha borimo, a i kad padnemo, da se ispovijedamo i tako ih uništimo. Napravili smo odluke da ćemo učiti, da ćemo napraviti neki posao, da ćemo se s nekim sastati, a već nekoliko puta nismo to ispunili? Ništa zato, odlučimo ponovo. Bolesni smo i mislimo da se više ne možemo izvući? Za Boga nema nemogućih situacija. Molimo ga, uzmimo najbolje lijekove i vjerujmo da možemo ozdraviti. Opominjemo svoju djecu ili učenike u školi po ne znam koji put, a oni su uvijek isti? Ništa zato, naše je da opominjemo. Doći će trenutak kad će se oni popraviti. Nekad treba kamen udarati devedeset i devet puta i tek stoti put on se raspukne.
NE VARATI SEBE SAMOG: Nije na nama da dokinemo bolesti da dokinemo grijehe, nije na nama da budemo samo uspješni da budemo uvijek vjerni da nas svi hvale. Naša prava bit je u tome da ne vjerujemo nijednoj negativnosti, neuspjehu, nijednoj katastrofi, nijednoj smrti. Iz svega postoji izlaz. To je obraćenje.
Međutim, postoji nezaobilazni put svakoga obraćenja i svakoga mijenjanja situacije. Želio bih nabrojiti nekoliko temeljnih načela koja su bitna da čovjek uopće postane pogodan za ono što je maloprije spomenuto. Prvo pravilo zlata vrijedi, a glasi uvijek: ZAPOČETI SAM OD SEBE! Da bi to čovjek mogao, mora imati hrabrosti »otvoriti svoju nutrinu« i pogledati u ogledalo duše. To se klasično kaže: Ispitati savjest. Kada se događa ispitivanje savjesti, događa se uvijek u istini koju nam je kao svjetlo podario Bog i u istini prema sebi. Kada smo dakle započeli i zagledali se uz dano svjetlo u ogledalo svoje duše, vidjet ćemo sebe u pravom svjetlu i pravoj istini. Sada dolazi drugo pravilo: PRIZNATI SEBI ISTINU O SEBI! Naime, čovjek je, što zvuči nevjerojatno, a ipak je istina, najveći lažljivac samom sebi. Kada je lijen, reći će – umoran sam! Kada je krao, reći će sebi – snašao sam se – morao sam! Kada je zakasnio, nešto promašio, nešto pokvario, reći će sebi – nije mi se dalo, bilo mi je loše. Kada je slagao druge, reći će sebi – morao sam se izvući! Dakle, bez nabrajanja, moramo biti iskreni: varamo sami sebe! Dakle, treba priznati i to priznati sebi, a tek tada ćemo imati snage priznati i drugima. Treće zlatno pravilo je: PRIHVATITI SEBE, NE OSUĐUJUĆI DRUGE. Da bismo se mogli uopće obratiti, potrebno je to priznavanje samom sebi, ali ne tražeći krivca izvan sebe, jer to je najveća opasnost da nikada sebe ne prihvatimo i ne upoznamo, te se ne obratimo. Zaista, vjerujte mi, u kormičkim razmjerima se događa strahovita krivica svih ljudi, a to je: Prebacivati krivicu na drugoga. Zato nema obraćenih, a nažalost ima puno posvađanih. Ponovit ću stoga kako je važno zadržati svoju krivicu kao vlastito priznanje. Da bi se mogli uopće »okrenuti«, potrebno je da tu istinu o sebi prihvatimo. Bog želi da je prihvatimo. Čovjek koji sebe ne prihvaća kao kršno, lomno ili grešno biće, nikada neće moći prihvatiti drugoga. Dakle, prihvatiti samoga sebe. Zatim dolazi četvrto pravilo: PRIZNATI – POKAJATI SE – POČETI POPRAVAK. Tako nastaje jedan proces »okretanja« od onoga što ne valja u nama jer priznanje rađa osjećaj žalosti, a žalost daje snagu i nadu za početak novoga puta. Početi novi put se zove obraćenje. To ne možemo sami. Za taj početak nam je potreban Božji dar i podrška ljudi. Sada »budimo junaci« i imajmo hrabrosti zamoliti Boga i svoje poznanike i prijatelje da nam pomognu biti bolji. To je novi put. Zato ima malo prijatelja među ljudima jer ne znaju da su jedan drugom najpotrebniji onda kada se trebaju pomagati, prihvaćati i podupirati na životnom putu kada se gradi bolja osoba, budućnost ili svijet. Kada bi se mi ljudi u gradnji boljega nalazili češće, bili bismo prijatelji. Oko sebe bi žarili povjerenje, pomaganje, a to je prijateljstvo. Zato je i nastala poslovica da se prijatelji tek u muci prepoznaju. Pokušajmo ove Korizme naći takve prijatelje koji će nam pomoći da budemo više ljudi i bolji ljudi. I zadnje pravilo, a vrlo važno: NE BUDIMO PREOSJETLJIVI, reklo bi se u našem narodu »ne budimo uska nosa«, ako naše pogreške i mane i drugi vide, pa ih kao takve i žele ispraviti. Tko nije poučljiv, nije spreman za obraćenje. A nije toliko bitno od koga i preko koga dolazi poruka, bitno je da je za nas poslana poruka: Ej, možeš biti bolji? Budi! I ja bih uz obred Čiste srijede dodao i tu rečenicu: Možeš biti bolji? Budi!
