Arhiv tekstova
Iz riznice bunjevačkog glazbenog stvaralaštva
Slika prva. Možete li zamisliti instrument koji umjesto žica, cijevi, tipki, ima ljude, ljude koji proizvode određeni ton. Jedan čovjek proizvodi uvijek samo jedan i to određeni ton, i u orkestru, u točno određeno vrijeme – prema kompozitorovoj zamisli proizvodi ga, to jest pjeva. Ovaj instrument imao bi stanovite prednosti, jer svaki čovjek, imao on sluha ili ne, sigurno može pjevati jedan ton, njemu primjeren. Ovaj instrument – humanofon – jako je dobro opisao Alessandro Barrico u knjizi »Zamci gnjeva«.
Slika druga. Davno gledani film u kojem je glavna junakinja gluhonijema. Učili su je sporazumijevanju, učili su je da svaki zvuk ima određenu vibraciju koja se može osjetiti tjelesno, učili su je da prepoznaje određene zvukove po vibracijama koje oni izazivaju. Usput, sjetimo se kako se vrlo inteligentni delfini snalaze u prostoru? Pomoću zvukova koje ispuštaju točno određuju udaljenost, pravac i smjer neke prepreke. Spomenuta djevojka jednom je s divljenjem i ushićenjem gledala jedan fantastičan zalazak sunca. Pitala je svoje učitelje kakav je zvuk zalaska sunca. Zalazak sunca nema zvuk, on se ne čuje, rekli su. Pa ipak?
GLAZBA NAPRAVLJENA KOMPJUTERSKI: Slušanje prvo. »Minijatura o Leksikonu«, skladao Hrvoje Tikvicki, snimljeno u »Kreaton studiju« u Subotici. Nakladnik CD-a je Hrvatsko akademsko društvo Subotica. Ideja vrlo zanimljiva po sebi, kao doprinos Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca na sebi svojstven način. Dakle, slušanje prvo. Glazba napravljena kompjuterski, uz pomoć MIDI instrumenata. Skladati glazbu uz pomoć kompjutora? Dobro, ali odmah sam pomislila da jedna živa svirka… recimo kao kad se članovi neke klape skupe u nekoj konobi, daleko od očiju turista, okupe i onako, za dušu, počnu pjevati. Odmah se tu nađu neke udaraljke, svako se uključuje pjevanjem, i svi su svjesni da nitko od njih nije Karuzo, ali duh zajedništva, da ne spomenemo opet humanofon, možda je važniji od nekih drugih stvari.
Na prvo slušanje, shvaćam kompozitorovu opčinjenost jednostavnim motivima iz riznice bunjevačkog glazbenog stvaralaštva. Toliko je opčinjen da je i mene opčinio i dopustio da osjetim pra-snagu, pra-ritam, mogu reći i sirovost u smislu da samo sirove stvari mogu pokrenuti. One ideje u kojima je ta sirovost ugušena, neplodne su.
PREPLITANJE MOTIVA: Slušanje pažljivije. Skladatelj je koristio ritamske i melodijske motive iz »Malog« i »Velikog bunjevačkog kola« i to sam početak, koji je više ritamski jer donosi osnovni ritam kompozicije i definira harmoniju. Ove ritamske motive skladatelj je koristio u obliku MIDI udaraljki koje se kao osnovni ritam protežu kroz cijelo djelo. Vrlo često korišten je i motiv također iz »Malog bunjevačkog kola«, koju svira dionica čela i na početku donosi melodiju kao uvod u kolo. Ovaj motiv skladatelj je melodijski izmijenio, ali je očuvao samu bit osnovne melodije i doprinio njenoj razigranosti. Također je rabljen početni motiv iz kola »Srdim se dušo«, koji je obrađen i koji zvuči kao da skladba počinje na drugom stupnju osnovne ljestvice, čime se ostvaruje prepoznatljivost, ali i sloboda u kompozitorovom doživljaju. Treći glavni motiv je uzet iz jedne od triju vrsta bunjevačkih »kraljičkih« pjesama i to po funkciji prigodne (postoje još žalosne i koračnice) koju svi znamo, a čija se melodija krije pod najpoznatijim tekstom »Procvatala zova«. Ovaj motiv u sebi sadrži onaj bitni element koji je karakterističan za stare bunjevačke napjeve, a koji ih i smješta u duboku hrvatsku povijest, a to je povećana sekunda. Ovaj je motiv melodijski malo promijenjen, argumentiran i često moduliran za sekundu naviše.
Sva ova tri motiva se prepleću, često se postavljaju u odnos, a glazbenu pozadinu čini osnovni ritam proizveden dojmljivim timpanima i ostinatni ili orgelpunktski tonovi MIDI instrumenta koji liči na violončelo, ali jako podsjeća i na gajde i gajdaški način sviranja.
Slušanje treće. Ako slušamo onda možemo i čuti.
Nela Skenderović
