Arhiv tekstova
Između čekića i nakovnja
Položaj i »status« intelektualca kao pripadnika nacionalne manjine je prijeporan, neodređen, pa i nepotreban. Njegova uloga u odnosu na zatečeno društveno stanje i situaciju, te postavljene ciljeve manjinske zajednice stoga je i proturječan.
Nalazimo da ovoj temi treba posvetiti dužnu pozornost, obzirom da je inteligencija ne iz manjinskog korpusa, već uopće u proteklom desetljeću u odnosu na uzroke i posljedice, odigrala sramnu i najblaže kazano prljavu ulogu prema onome što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa.
VAŽNOST KULTURE: Stoga ćemo na samome početku načiniti trijadnu podjelu samoga pojma na sljedeće odrednice: egzistencijalni intelektualac, lažni intelektualac i potencijalni intelektualac. Podjela je uvjetovana engagementom intelektualca, odnosno njegovom praksom. Ovakva podjela se ne poklapa s odrednicom intelektualac u »Rječniku stranih riječi« Klaića, kao suvremeno shvaćanje pojma intelektualca. O ovome kasnije. Ovdje pozornost dajemo egzistencijalnoj inteligenciji (u daljem tekstu intelektualac).
Sve nacionalne manjine zbog očuvanja nacionalnog bića i identiteta polaze od kulture i u prvi plan ističu važnost kulture, jer je ona onaj čimbenik koji će jedino sačuvati manjine od prirodne i prisilne asimilacije. I upravo ovdje počinju, a često i završavaju ozbiljni nesporazumi na relaciji: kultura-intelektualac– nacija. U taj procjep vješto i nadasve štetno, a lukavo i prikriveno se ubacuje – lažni intelektualac.
KRITIKA STVARA NOVU ENERGIJU: Zbog čega nastaju nesporazumi? Prvo, pristup intelektualca kulturi je bitno drugačiji od većine koja kulturu određuje više-manje tradicionalistički–nježno! Drugo, percepcija nacije i pristup intelektualca se suštinski razlikuje, on njoj ne pristupa organski (organistički). Intelektualac kulturi »pristupa« s autokritikom u cilju da je kritizira iznutra i na taj način omogući istinski dinamičan razvoj kulture i kako bi u nju unio novu energiju. On je ne želi, a niti može »konzervirati«, i gle paradoksa, on je njen jedini i istinski čuvar, čuvar da bi osporavao ono što čuva, a što nije za njega nešto dano po sebi i za sebe. Kroz čuvanje on je stvara u cilju i smislu da u aktualnoj općoj globalizaciji čovjeka treba tek stvoriti i to upravo iz kulture, što znači eshatološki da je »čovjek budućnost čovjeka«. Ovo ga dovodi u poziciju da on ne može promatrati »društvenu cjelinu pa ni stvarnost objektivno« (Sartre), obzirom da društvo doživljava kao »svoju fundamentalnu proturječnost«, a zanemarujući pri tome da je i sam društvom kao cjelinom determiniran. Tako intelektualac kao čovjek u odnosu na društvo, klasu, grupu, vlast… biva shvaćan kao neko »tko se miješa u ono što ga se ne tiče« (Sartre) ili kako piše Vlado Gotovac »intelektualac je čovjek koji je sav svoj život potrošio na to da bude nepotreban«.
ETIKETA I ATRIBUT: Napose, položaj i uloga intelektualca kao pripadnika neke nacionalne manjine, stavlja ga u poziciju da se nalazi između čekića i nakovnja. U slučaju da kritizira pojave i negativne stvari većinske nacije, u većini slučajeva lijepi mu se etiketa– nacionalista zbog toga što se miješa u stvari koje ga se ne tiču i tako od autokritike radi kritike nastupa autocenzura i pretvara ga u lažnog intelektualca. U slučaju da se kritički postavlja i djela prema svojoj naciji–prati ga kao sjena atribut ‘izdajica’, obzirom da se organizacione strukture i institucije plaše kada se kritiziraju njihova sredstva i metode, znajući da će sutra na udar doći i ciljevi, i to ciljevi koji su bar za sada manje više apstraktni i birokratski postavljeni.
LAŽNI INTELEKTUALAC: Nalazimo da je uloga intelektualca nezavidna, ali nužna, pogotovu u manjinskoj zajednici. Ali kako nužnost staviti u funkciju djelovanja, koja je nužno potrebna, tim prije što u većini slučajeva manjinska zajednica nema kritičku masu iz koje se »prirodnim« putem stvari »reguliraju« na relaciji: društvo, kultura, politika, vlast i pojedinac. No, tko će njegove napore, stavove i engagement prihvatiti kao nužnost opstojanja nacionalnog bića? A treba znati kako njegovo nužno postojanje i praksa oslobađa kaosa, koji bi nas vremenom pretvorio u ambroziju.
Kako za sada stvari stoje u našoj hrvatskoj zajednici, intelektualac rezignira ili svoju stvaralačku praksu zapostavlja i troši se u banalnim međusobnim svađama i tako, nolens-volens, intelektualac prelazi u poziciju i ulogu lažnog intelektualca.
Nastavit će se
