Arhiv tekstova
Tragovi dadaizma i u Subotici
Što je Dada, što znači i što hoće Dada, historijski avangardni umjetnički pokret? Po dadaističkom proglasu Tristana Tzarae: »Dada ne znači ništa«, Dada neće ništa, ništa i opet ništa. No, Tzara je znao i »dirigirano spontano«, osjećao da to »ništa« nije neko prazno ‘ništa’ i da to »ništa«, nešto znači i hoće. A senzualni spoj između NIŠTA i NEŠTO bio je dan i određen dadaističkim gađenjem prema besmislenom poretku epohe na fonu iskrenog ljubljenja banalnog, kao subverzivnog kontrapunkta spram etablirane umjetnosti.
Dada zagovara mentalnu higijenu za okuženi europski duh. Dadaizam nastaje u jeku I. svjetskoga rata i ta odbojnost prema ratu, krvoproliću i voj-nim paradama je zajednički nazivnik grupe u kojoj se nalaze umjetnici različitih na-roda, kultura, jezika… i radeći »protiv interesa pojedinih domovina, radili su u korist čovječanstva«, što je bio duboko iskren moralni čin i stav. Na udaru ovog avangardnog pokreta našli su se lažni moral, milosrđe, sažaljenje i okoštala tradicija. Uvidjeli su da je razum sišao s uma, a vrag odnio šalu.
SPONTANOST I BUNTOVNIŠTVO: Iz tog naizgled paradoksalnog opredjeljenja pokreta, sudionici su bili visoko moralno motivirani, a težili su da putem negacije nađu put do novog smisla i osjećanja, kako bi kroz čin umjetničkog djelanja postavili pitanje: zašto život? Iz današnje perspektive možemo reći da je dadaizam bio sta-nje duha koji preferira spontanost, buntovništvo i slobodu pojedinca do krajnjih granica koja mogućno sloboda pruža. Slobode »u kojoj i samoubojstvo postaje ne samo dokaz čvrste odluke, nego istodobno postaje umjetnički čin«. Mnogo godina kasnije, Albert Camus svoju knjigu »Mit o Sizifu« počinje rečenicom: »Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubojstvo«. Ali Camus tom problemu prilazi iz kuta apsurdnog osjećanja života, dok dadaisti iz poriva stvaranja nove senzibilnosti, radi sređivanja kaosa, »koja čini tu beskrajnu bezličnu varijaciju čovjeka«. Kolika razlika između ‘samoubojstva’ i ‘samoubojstva’, a sve na relaciji negacije prelaska »ništa« u »nešto«. En pasant, ali suštinski, spome-nio bih samospaljivanje Jana Palaha. Nije to bio samo čin pukog protesta. Dodajmo da se za vrijeme djelovanja dadizma u Zurichu, u blizini grupe nalazio i Lenjin.
»Dadaisti su mnoge stranice književnosti učinili nepotrebnim, poderali su ono što je toliko puta ponavljano, ali u strahu da i sami ne postanu papagaji vlastitog čistunstva poeziju su vidjeli i u odustajanju«.
VIŠESTRUKI POVODI ZA OSVRT: Povod da se danas i ovdje osvrnemo na ovaj pokret je višestruk. Prvi je najnovija knjiga Zvonka Sarića »Neonski zavrtanj«. Naime, prigodom predstav-ljanja knjige koncem siječnja u subotičkoj Gradskoj knjižnici, dr. Jasna Melvinger je rekla da Sarićeva poetika između ostalog proizlazi i naslanja se i na dadizam, što znači, ili bi moglo značiti, paradoksalno negiranje proglasa Tristana Tzarae da »Dada ne znači ništa« i da ‘Neće Ništa’, jer Sarićeva je poetika »nešto« što je nastalo i na tragu tog dadaističkoga »ništa« i potvrda je trajanja određenoga nazora. I pored najveće želje dadista da njihovom negacijom dokinu i budućnost–nisu uspjeli.
Drugi motiv je »Antologija Dadaističke poezije« koju je priredio Branim Donat, a tome je točno 20 godina. U knjizi čitamo: »U Zurichu se dadizam prvi put legalno pojavio… a uskoro se kao jeka pojavljuju dadaistička središta u Berlinu, Kölnu, Hannoveru, New Yorku, Parisu, ali neće trebati mnogo Save proteći, pa će iz Zagreba mala grupa dadaista krenuti na turneju u Vinkovce, Osijek i Suboticu. Od Zuricha, preko Pariza, pa do Subotice u ono vrijeme, a bila je to 1922. godina.
Treći motiv jeste Dragan Aleksić koji dolazi u Suboticu sa skupinom i biva s negodovanjem primljen na književnoj večeri. No od Aleksića do Sarića i drugih subotičkih pisaca, dadizam u tragovima se javlja, traje i znači. Negacijom protiv negacije se ne može, jer »ništa« prelazi u »nešto«, kao što se iz ne-bitka rađa bitak, a vraćajući dug ne-gostoprimstva u Subotici, donosimo jednu Aleksićevu pjesmu.
Vojislav Sekelj
