Arhiv tekstova
Kako, molim?
PONOVNO VIZE?
Nakon što je privremeno ukinut vizni režim između dvaju država, smanjio se broj državljana SiCG koji su zaticani u ilegalnim prelascima državne granice. Tako smo, recimo, 2002. godine, dok je još na snazi bio vizni režim, imali 2.762 slučaja ilegalnog prelaska granice, dok je 2003. zabilježeno 1.537, a prošle godine svega 1.102 slučaja. Međutim, problemi i dalje postoje, a čak bih se usudio reći da su još i veći. Razlog je, naime, neujednačenost viznog režima Republike Hrvatske prema državljanima SiCG i onog kojeg imaju članice Europske unije prema Srbiji i Crnoj Gori. Nama se događaju situacije da državljani SiCG legalno uđu u Hrvatsku da bi zatim, prilikom izlaska, ilegalno pokušali prijeći hrvatsku granicu. Najčešće je to slučaj s hrvatsko-slovenskom granicom. Stoga će se u budućnosti, s obzirom na status kandidata Republike Hrvatske za članstvo u EU i skori početak pregovora o pridruživanju, najvjerojatnije postaviti pitanje usklađenja viznog režima s onim većine europskih zemalja. Ivica Franić, šef hrvatske policije, Dnevnik, 13. veljače
GALAMDŽIJE SU UVIJEK BRŽE
Situacija se bitno promijenila. Prije deset godina Sibila Petlevski i ja bili smo predstavnici Hrvatskog PEN-a u Pragu. Poticali smo usvajanje rezolucije u kojoj smo tražili suradnju s ostalim PEN centrima i kulturnim sredinama u regiji, što je u Hrvatskoj dočekano neprimjereno. Nije se vidjela pozadina te rezolucije u kojoj je Hrvatska prvi put priznata kao cjelovita zemlja, u svojim granicama, a Srbi su dobili status nacionalne manjine, što je bio vrlo važan politički čin.
U Hrvatskoj su nam zamjerili što širimo ruke Srbima. Naravno da širimo ruke svakome tko je pametan, moralan i čist; njegova nacionalna pripadnost nas se ne tiče. U temeljnoj ideji PEN-a stoji međunarodna suradnja, a ne zatvaranje u lokalne jezike i granice. Deset godina kasnije nema više tako otvorenih napada zbog želje za suradnjom s našim susjedima, i to iz vrlo jednostavnih razloga: preduhitrili su nas naši napadači. Želim reći da još nisam bio u Beogradu, niti mi je tamo objavljena knjiga, ali galamdžije su odavno pohrlile. Trebalo im je deset godina da shvate o čemu smo govorili u Pragu. Zvonko Maković, pjesnik, sveučilišni profesor i publicist, predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, Novi list, 13. veljače
MANJINSKI JEZIK I ZA VEĆINCE?
Na razini prava nacionalnih manjina na obrazovanje na vlastitom jeziku i uz respektiranje kulturnih osobnosti uglavnom smo suglasni (s Ministarstvom prosvjete Srbije). Ali, u pogledu potrebe da i učenici iz većinskog naroda stječu znanja o onima s kojima dijele isti prostor stvari stoje drugačije. Što bi falilo da u mjestima u kojima žive izmiješani pripadnici različitih nacionalnih manjina i većinskog naroda đaci uče u školi i jezik svojih susjeda. U Vojvodini je bilo uobičajeno i prije Drugog svjetskog rata da ljudi govore srpski, mađarski, njemački i još poneki jezik. Mi smo živjeli u društvenoj klimi koju kao vrijednost prihvaća ujedinjena Europa. Bilo bi dobro da tu dobru vojvođansku tradiciju i kroz obrazovni sustav budemo u situaciji poticati, da ne nailazimo na prepreke na razini Republike Srbije i republičkog Ministarstva za prosvjetu. Zoltán Bunyik, pokrajinski tajnik za obrazovanje i kulturu, Danas, 12. veljače
RECEPT ZA VRAČKU
Danas se pitamo kako su Goran Bregović i njegovo Bijelo dugme uspjeli začarati cijelu nekadašnju državu, prodavati albume u nakladama više od 200 tisuća primjeraka, zbog čega su u Jugotonu morali izmisliti tzv. dijamantnu ploču… Bregovićevo hrvatsko podrijetlo, »bosansko biće« i koketiranje sa srpskim folklorom, čak i pjesma na albanskom, osiguravali su mu prođu na 22-milijunskom tržištu. Jure Ilić, Večernji list, 13. veljače
POREZ NA NEŽENJE
Ja sam neženja koji ima više od 30 godina i prihvaćam plaćati porez na neženje pod uvjetom da autori ovog prijedloga plaćaju porez na glupost, i to najvišu stopu! Čuo sam da je takvih prijedloga bilo i u drugim zemljama. Ovo je klasična desničarska varijanta po kojoj nacija izumire. Tako se progone obitelji bez djece i žene koje »izbjegavaju« ulogu majke. Mislim da to nije izdržljivo. Ako ovaj prijedlog ima svijetlu budućnost, onda ova zemlja ima mračnu budućnost! Teofil Pančić, novinar, Glas javnosti, 9. veljače
