Arhiv tekstova

Žrtva – ot­kri­ti Božje li­ce u čovje­ku

Korizma je. Za kršćane je to vrijeme intenzivne molitve, bratske ljubavi i dobrih djela. Dobra djela su uvijek povezana sa odricanjem i žrtvom. Ima, dakle jedna čarobna riječ koja nas i zadivljuje i plaši, a to je riječ žrtva. Dok sam spremao ovo razmišljanje, listao sam literaturu. Među ostalim sam našao niz misli koje želim podijeliti sa vama. Ima jedno djelo, koje se trajno ponavlja u životu ljudi bez obzira na stupanj njihovog tehničkog napretka i kulturnog uzdizanja. Ima jedna riječ, koju ljudska usta u svim pokoljenjima na isti način izgovaraju, da označe ono prije spomenuto djelo. A ta riječ u našem govoru glasi: žrtva!
    Žrtva… Jedna od onih riječi i pojmova, koji izviru iz najnutarnjijih predjela naše razumne duše i znak su čovjekove svijesti, da sav u svakom času ovisi o Višemu od sebe, koji mu daje sve, što ima i što jest. Jedan od onih izraza, koji je nužno povezan s čovjekom kao razumnim bićem i označuje njegovu religijsku svijest. I baš zato trajno živi u svim narodima svijeta i u svakom pojedincu.
    Žrtva… Nije li to nešto što je uvijek povezano s Najvišim bićem, bez obzira na to, kako čovjek zvao to vrhovno Biće? Nije li to uvijek nešto vidljivo, neka stvar i stvorenje, koje čovjek sam ili čitava zajednica preko jednoga, odabranog pojedinca, prinosi i prikazuje Najvišemu biću mjesto sebe, da tako pokaže svoju potpunu ovisnost o Najvišemu kao i spremnost služiti Njemu, zahvaljivati Mu, a i zadovoljavati Mu zbog učinjenih prekršaja? Nije li to uvijek nešto sveto, uzvišeno, Božje?
ŽRTVA ZAHVALNICA: Žrtva… Zvuk te riječi budi u nama sjećanja. Doziva nam u pamet neke određene slike. Neke sigurne povijesne stvarnosti. Gledamo male Pigmejce, visoke 150 cm, dječačkih crta lica, premda su u godinama, stanovnike afričke džungle, gdje u jeku dozrijevanja prvih plodova, koji uzdržavaju njihov tjelesni život, puštaju, da svi ti plodovi propadnu, a da ih se nitko od njih ni taknuo nije. I čudimo se tome, pa pitamo: Zašto ne berete ove prvine vaše hraniteljice džungle?… Zašto ih ostavljate nedirnute, da istrunu i propadnu? A na to pitanje odgovaraju primitivci, što još uvijek žive na najnižoj stepenici gospodarstva: Ne diramo ih radi Najvišeg bića, da priznamo Njegovo vrhovništvo nad nama… Prinosimo ih Vrhovnome gospodaru svega kao vidljivi znak naše ovisnosti o Njemu…! na taj način očitujemo, da nam ono daje i uzdržava život… To je naša žrtva zahvalnica.
    Žrtva… Na prostranim tajgama i tresetištima sjeverne Azije primitivno pleme Samojeda započinje svoj godišnji lov na sobove, kojima kao lovačko pleme uzdržavaju svoj tjelesni život. Vješti lovci Samojeda ubijaju prvog soba. Uz pjesmu dolaze k ubijenoj životinji. Režu joj glavu s dva vratna kralježnjaka i stavljaju je na lovački štit. Četiri lovca prilaze k štitu. Rukama ga dižu u zrak i uz neke riječi prinose nekom Nevidljivome. Tada tu glavu spremaju u posebni odio svoje špilje, da ondje istrune s onima od prošlih godina. Vas to čudi, pa pitate: A zašto to činite?… Zašto ovu sobovu glavu na ovako svečani i neobičan način spremate? Na što vam lovci iz plemena Samojeda odgovaraju s najvećim ponosom: »Mi na ovaj način priznajemo da je naša tjelesna hrana znak dobrote i pažnje Najvišeg bića, Gospodara neba. Ovo je vidljivi znak naše ovisnosti o Njemu. Ovo je naša žrtva, koja očituje našu zahvalnost i našu odanost Gospodaru neba, što je dao, da ima sobova.
    Žrtva… Jedne olujne noći nalazite se na otoku Malagi, gdje žive urođenici, Semang pleme. U sjaju munja i tutnjavi gromova gledate kako u najvećem strahu oko zapaljene vatre igraju Semang crnci. Pjevaju svoje obredne pjesme. Najednom opažate, kako jedna žena sjeda na zemlju. Izvadila je malu bambusovu trstiku i iz lista lijeve noge pustila je u nju malo svoje krvi. Tada je ustala. Uzela je u ruke luk i strelicu, koju je prije namočila u svoju krv, pa je ispustila prema olujnom nebu s povikom: »Idi!« Vas to začuđuje, pa joj prilazite i pitate je: A zašto to činiš? Zašto ovu strelicu, namočenu u vlastitu krv, bacaš prema nebu i vičeš: idi? Njeno prestrašeno lice odgovara: Želim umiriti Prastaroga tamo gore, koji se ljuti, jer sam sagriješila i prestupila njegovu zapovijed. Ja sam kriva, da on grmi i sijeva. Meni je žao i zato prinosim žrtvu svoje krvi kao zadovoljštinu. Ovo je žrtva zadovoljštine.
POTREBA RAZUMNIH BIĆA: Žrtva… Uvijek se s njom susrećemo, jer je ona naravna potreba razumnih bića, da se svome Stvoritelju klanjaju i priznaju ga svojim vrhovnim Gospodarom. Uvijek nas ona prati, jer je zahtjev naše savjesti, koja želi popravljati svjesno poremećeni sklad i red u stvorenoj prirodi. Bez nje čovječanstvo nije bilo i ne može biti, jer je naravni plod religioznosti čovjekove duše.
    Ovo nekoliko slika iz života najstarijih predstavnika ljudskog roda na zemlji, koje smo uzeli da osvijetlimo sadržaj riječi: žrtva, posve je dovoljno, da bez ikakvih predrasuda i nametanja možemo dati jasnu sliku pojma žrtve. Ali isto tako, da isključimo svako omalovažavanje starozavjetnih žrtava, o kojima nam govori Sveto Pismo.
    No, ne želim ovu rubriku pretvoriti u katehetsko tumačenje. Naprosto želim upozoriti na vrijednost žrtve. Nama gore izneseni primjeri izgledaju pomalo čudni i strani. I jesu. Međutim, ne smijemo zanemariti postulat svoje nutrine, kojom se očituje ljudska želja da se s jedne strane nekoga priznaje i s druge strane nekom daruje. Dar nije dar ako nije žrtveni dar. On nema moć dara ako nema moć žrtve. Ako me dar ništa ne košta, onda ne može ni biti znakom priznanja i ljubavi. Ovakvim razmišljanjem dolazimo do kršćanske antropologije. Jedna je stvarnost priznavanje Nadnaravnog bića i način na koji se očituje naša ovisnost o njemu. Tu nam religije svijeta nude obilno materijala za razmišljanje, divljenje, pa i čuđenje., No, mi smo ljudi kršćanske civilizacije. Naš se pogled ne diže samo vertikalno prema Nadnaravnom biću. Za nas je Krist postao čovjek. Ostavio je zapovijed i testament: što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste. Naša žrtva dakle ne ide od stvorenih stvari i stvorenja do Stvoritelja, naša žrtva ide od čovjeka prema Bogu. Ne mogu Bogu bez čovjeka. Stoga je u središtu kršćanske antropologije čovjek, kome čineći dobro, otkrivamo i svoj put do Boga. Naš korizmeni program je dakle, čovjek. Čineći dobro jedni drugima ostvarujemo najviši stupanj žrtve koji ima smisao i za nas koji vjerujemo i za one koji ne vjeruju. Ljubav koju iskazujemo bližnjima »uvijek košta«. Korizma je vrijeme u kojem ne gledamo »u desnicu što radi ljevica«, nego pomažemo i činimo djela ljubavi, ma koliko ona bila žrtva. Tako ćemo gledajući brata i sestru u bližnjima najednom otkriti i lice Božje. Kako bi bila plodonosna ovogodišnja Korizma, kad bi u što više ljudskih lica pronašli i obrise Božjega lica!           
g