Arhiv tekstova

Na dan kad je g. Šešelj u Beogradu održao svoj oproštajni miting, u Subotici je 45 bunjevačkih elektora, jer manje od toga zakon i ne dozvoljava, održalo skupštinu i izabralo Bunjevačko nacionalno vijeće (viće?). Ima li između ova dva događaja nekakve skrivene veze? Vjerojatno nema, osim što su, možda, neki od elektora i budućih vijećnika svoj skup doživjeli manje svečarski nego što bi u takvoj prigodi bio red. Jer, jedan od njihovih neprirodnih ideologa, naime, toga se dana spremao na avionski let kojim moguće završava svoju političku karijeru. Drugi njihov ideolog istog se puta dohvatio, doduše ne baš tako dragovoljno, godinu i pol ranije.

Tvorci i idolopoklonici «šifre 028» iz 1991., s početka južnoslavenske tragedije, ostavljeni su tako da u subotičkoj Gradskoj kući bez svojih haaških velikana u zaleđu nastave posao nacionalne emancipacije. I, sa povijesne sjednice odaslana je i povijesna poruka – Bunjevci nisu nacionalna manjina, još manje etnička zajednica. Oni su narod. Tome se, po principu da svatko ima pravo na svoje mišljenje i osjećanje, dakako, nema što prigovoriti. Osim što bi se, uzgred, moglo postaviti pitanje ravnopravnosti. Jer, ako su Bunjevci narod, zašto onda u ovoj državi nisu konstitutivni, kao Srbi i Crnogorci? I misle li se izboriti za takovu ravnopravnost? I računaju li na dobijanje republike? I bi li se onda takva novostvorena država zvala Zajednica Srbije, Crne Gore i Bunjevije? I da li bi to pravi i jedini konstitutivni narodi ove zemlje prihvatili?

No, prepustimo tu brigu bunjevačkim vijećnicima. Petolistopadski prevrat mnoge je od njih, kao dužnosnike, izborima pa bagerima odbačenog režima, teško uzdrmao, ali ako su već i to prebrodili, nema sumnje da će odgovoriti i na postavljena pitanja.

Ono što je zgodno naglasiti jest stav druge, hrvatske strane bunjevačke priče. Pomirljive izjave najistaknutijih predstavnika hrvatske zajednice u Vojvodini pokazuju da se, bar iz tog smjera, jaz unutar istog nacionalnog korpusa ne želi produbljivati. Međutim, kao i za svađu, i za pomirenje je potrebno dvoje. A to dvoje nikako da se usklade ni na manje osjetljivim točkama. 

Recimo u Somboru, gdje grupa ljudi već mjesecima pokušava ostvariti svoje pravo i organizirati jednosatni program na hrvatskom jeziku na Radio Somboru. Načelni odgovor nadležnih je da problema nema, ali kad se krene s konkretnom razradom. Situacija je jasna: može hrvatski program, ali ne na hrvatskom jeziku. U najboljem slučaju, na bunjevačkom. Koji, uzgred, niti je književni niti je službeni, za razliku od hrvatskog koji je i jedno i drugo.

Rezultat toga pimplanja jeste da se s Radio Sombora još uvijek ne čuje program ni na hrvatskom, ni na bunjevačkom jeziku. A bit će da to i jeste cilj. Formiranje Bunjevačkog nacionalnog vijeća također bi se moglo smatrati dijelom toga cilja. Da se spriječi hrvatska riječ. Ali toga nema. Ona je i ovoga petka pred vama.

Z. P.