Arhiv tekstova
Predstava koja i dalje živi
Utorak, deveti veljače, dvije tisuće pete godine bio je divan zimski dan u Tavankutu. Sunce je sijalo i vedrina neba se gotovo osjećala. Bać Mate, kako Tavankućani od milja zovu bistu Matije Gupca u dvorištu osnovne škole koja nosi njegovo ime, kao da je i sam uživao u tom suncu. Ubrzo su ga opkolila djeca i na njegov postament položila vijenac. Bio je to znak sjećanja na dan kada je bać Mate poveo svoje seljake iz sela vrlo sličnih Tavankutu u bitku za dostojan i bolji život. Bilo je to prije skoro petsto godina, a sve bitke ni do danas nisu završene. Još i sada se mora tući za tako jednostavno pravo, kao što je učenje i upotreba svog materinjeg i književnog jezika bez straha i zazora od negativnih reakcija okoline.
No danas je bać Mate mogao odahnuti: jedna nevelika, ali znakovita pobjeda je izvojevana. U sklopu proslave Dana OŠ »Matija Gubec«, Dramska je sekcija, koju čine učenici osmih razreda, izvela predstavu »Ždribac zlatne grive« na dijalektalnoj ikavici. I dobili su veliki pljesak od drugova iz škole koji su ih veoma pažljivo gledali i slušali. Sama priča, koja je bila osnova predstavi, narodna je bajka. Čuo ju je i zapisao Balint Vujkov, možda baš u Tavankutu, prije oko šezdeset godina. I sada se ta bajka u punom sjaju vratila među pra-pra unuke onih koji su je smislili i generacijama kroz usmeno »pripovidanje« prenosili i čuvali.
UTISCI: Predstava traje trideset minuta i u brzom ritmu se smjenjuju scene pune drame, smijeha i akcije. Do samog kraja, kada dobrota i ljubav pobjeđuju, a junaci dobiju ono što su zaslužili: dug i sretan život.
Nakon predstave porazgovarao sam s glumcima, pa mi je tako Emilija Muranji kazala da je jako uživala u igri i da joj je bilo najljepše što su zajedno sve odradili i što su super odradili. Sviđa joj se i ova priča i lutke, ali najviše njena »Babu«, lutka s kojom je radila. Sunčica Kopunović mi je kazala da prvo nije htjela bit« mlikarica«, a sad jako voli svoj lik i drago joj je što je sudjelovala u ovome. Maji Stantić nije bilo teško govoriti tekst na ikavici, jer njeni majka i dida tako skoro stalno divane. Marku je bilo sve super i želio bi ponovo raditi novu predstavu. Najviše mu se dopala njegova uloga, ali i kako su svi ostali glumili.
ZADOVOLJSTVO DJECE: Ljubica Vuković, nastavnica u školi, podnijela je veliki teret rada na ovoj predstavi. Uvježbavala je tekst s djecom, vodila brigu o ispravnom akcentiranju i izgovoru manje uobičajenih riječi i koordinirala raspored proba.
Ljubica je ovako sažela svoje dojmove nakon predstave: »Ova današnja premijera je ispala najbolja od svih proba koje smo imali. Tako to i treba biti, a djeca su se stvarno potrudila i svladala tremu i pokazala ono najbolje svojim drugarima. Meni ovaj rad nije teško pao, jer vidim da mladi imaju volje i želje angažirati se, a osobito kada se vide rezultati i kada su oni zadovoljni, kao što su sada. Mislim da i dalje treba njegovati ovakve predstave i to kako na dijalektalnoj ikavici tako i na književnom hrvatskom jeziku. Djeci jako paše ikavica, mada ona nestaje čak i u Tavankutu. Predstave jako dobro dolaze da to znanje izgovora i akcentiranja održe živim.
Ono što je sada njima potrebno je podrška starijih, koji su više zaokupljeni svakidašnjim životom i ne stignu obraćati pažnju na potrebe mladih. Druga stvar je potreba za prostorom, adekvatno velikim i zagrijanim, jer je sada djeci hladno u Domu kulture. To bi za početak, za amaterizam bilo dovoljno, dok bi kasnije trebalo razmišljati i o stručnoj pomoći koja je također neophodna«.
USTALITI DRAMSKU SEKCIJU: Franjo Vujkov je sin Balinta Vujkova i kao nasljednik očevog »blaga« veliku brigu polaže na zaostavštinu, a osobito na jednu od najvećih želja njegovog oca: vratiti sakupljene bajke tamo gdje su one i nastale, u narod. Stoga se rado odazvao pozivu i prisustvovao ovoj premijeri.
Pitao sam ga kakav je dojam na njega ostavila predstava: »Kada se usporedi ova predstava s onom odigranom u Dječjem kazalištu u Subotici prije dvije godine, mora se kazati da je ova predstava odigrana u fiskulturnoj dvorani, što nije adekvatan prostor. Ali usprkos tome kao i činjenici da je to skupina djece koja to ne radi stalno, efekt koji je postignut za kratko vrijeme je možda i značajniji od onog što se odvijalo pod visoko stručnim vodstvom u Dječjem kazalištu. Za mene je izuzetno značajno to što se bunjevačka »pripovitka« sa svojim dijalektom vratila u mjesto koje predstavlja utvrdu naše ikavice. Jer ako ikavica nestane u Tavankutu, niti u Bačkoj je više nigdje neće biti. Mislim da je ovo pravi korak, jer djeca, kako sudionici i gledatelji, izuzetno prihvaćaju ovakav tekst. Gledatelji su uživali, a djeca, glumci, su se zapravo igrali i to je dalo ljepotu i spontanost. Ako je ovo bio prvi korak, ima jako puno razloga da se upravo u ovoj školi ustali dramska sekcija koja će uključiti i drugu djecu i dati prilike talentima da se pokažu i iskažu i koje ćemo moći jednog dana uputiti i na glumačke akademije. U današnjoj predstavi došla su do izražaja barem četiri djeteta čijeg talenta možda nitko nije bio svjestan. Ako se tako nastavi i u drugim školama, dobili bismo jedan rudnik mogućih glumaca i za amaterske skupine i za dječje kazalište, a što da ne, jednog dana i za hrvatsku dramu i veliko kazalište.«
BUNJEVAČKA IKAVICA: Stanislava Stantić Prćić je vršiteljica dužnosti ravnatelja osnovne škole u Tavankutu od prvog veljače ove godine. Zamolio sam je za malo podataka o školi: »Škola u Tavankutu je osnovana 1847. godine. Danas imamo tri objekta – tu u Tavankutu, u gornjem Tavankutu i Ljutovu. Djece ukupno ima oko 450, nastava se odvija na srpskom i hrvatskom jeziku. Na žalost broj djece je u stalnom padu, pa će iduće školske godine u Tavankutu biti samo 12 prvaka od nekadašnjih tri razreda. S ovom današnjom proslavom Dana škole izuzetno sam zadovoljna i zahvalna. S ovom predstavom smo dobili nešto što nam već dugo nedostaje. Vidjelo se to na djeci. Rado su odradila ovu predstavu baš zato što im to fali i što im je to blisko i u čemu oni nalaze sebe. Bunjevačka ikavica je dijalekt kojim djeca govore i prvi put se dogodilo da oni mogu u školi plasirati nešto što je dio njih samih. Mislim da bi trebalo nastaviti u tom pravcu, poticati ih, primijetiti njihov trud i nagraditi ih tako što će tu svoju igru pokazati i drugima. Potrebno je uvesti i mlađe i stvoriti jednu tradiciju. Dobro bi bilo kada bi škola postala prepoznatljiva po dramskoj sekciji koja njeguje dijalektalnu ikavicu, govor Bunjevaca koji žive u ovom kraju. Inače postoji kontinuirani rad nastavnika ove škole u njegovanju i književnog hrvatskog jezika i ikavice i to na satovima hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture. Tako da se nikako ne može kazati da je bunjevačka ikavica potisnuta ili zaboravljena u radu s djecom. Upravo suprotno, sve je više prilika gdje se djeca upućuju da punom snagom sudjeluju u njegovanju svojih običaja i materinjeg jezika. Sama djeca sve to jako dobro primaju i primala bi još i više, samo kad roditelji shvate.«
Proslava je završena, svjetla pogašena, ali predstava će i dalje živjeti. Svoj trud mladi glumci iz Tavankuta će pokazivati i u drugim školama i ovo je poziv svima zainteresiranima da ih prime makar i u svoje gimnastičke dvorane, i otplove, na pola sata, u svijet bajke. A, bać Mate će i dalje stajati u dvorištu tavankutske škole i možda o nečemu brinuti. g
