Arhiv tekstova
Pandorina kutija
U prošlom broju »Hrvatske riječi« načinili smo trijadnu podjelu intelektualaca. Međutim, postoji još jedna pogubnija podjela po intelektualce, ona generacijska, koja ima odraz na stanje kulture i duhovnog stanja u ovome podneblju sve do danas. Generacija rođena uoči Drugoga svjetskoga rata slovi kao generacija »autsajdera«. Nisu dobili svoju »stvaralačku« šansu od onih koji su sjedili u prvim redovima na raznim plenumima i kongresima i od njima vjernih trabanata. Pisali su oni, i stvarali dobra djela, to im se na neki način i priznavalo, ali do nekog značajnijeg položaja i moći odlučivanja na planu kulture nisu dospijevali. Rampa je bila spuštena. Ta njihova kvalitetna djela bila su označavana kao opasni slučajevi po pitanju »održavanja bratstva i jedinstva«. Samo djelo po sebi nije bilo bitno, važna je bila ‘nakana’, kao i imena autora s prizemnim pitanjem: što su zapravo oni s djelom htjeli? Tako od njihove ‘nakane’, pa do suđenja, put nije bio dug. I sudilo se! Procesuiralo!
Generacija rođena poslije Drugoga svjetskog rata, također biva uskraćena. To je generacija stvaralaca izgubljena ili žrtvovana za politički esthablishment, ona se nije smjela pačati u polje kulture, jer »kultura da, ali ne stvaraocima« – deviza je toga vremena. I tako, izgubljena generacija stvaralaca ponijela je etiketu nepodobnih. Generacija koja dolazi poslije, a sazrijeva u jeku »jogurt revolucije«, ‘bačena’ je generacija. Duhovne i kulturne vrednote se srozavaju, vladajuća politička garnitura se plaši europeizacije. Što ostaje mladima - put u Europu. Nacionalizam nezadrživo osvaja sve pore i ćelije društva. Nadire po liniji tla i krvi. Posljedica navedenoga jeste prekid kontinuiteta i u taj inter-regium se ubacuju neki novinari i razna »podobna« piskarala i truju svijest inače kritički »nesposobnog« i nepripremljenog pučanstva, a programiranog raditi u korist vlastite štete. Na žalost i odradili su. U ovome rasponu, položaj i mjesto subotičkih intelektualaca-stvaraoca ima posebnu težinu. Ovom prigodom, na fonu literature, uzmimo period od 1971., hrvatskoga proljeća, pa do »jogurt revolucije«.
ŠIKANIRANJE: U Subotici se od 1971. intelektualcima ne prilazi ad rem već an homine. Jer djela za optužbu, obzirom na kasnije posljedice ne postoje, ali stoga postoje ljudi, postoje neke mutne i nedefinirane nakane, s aromom, »ta oni ipak nešto hoće«. A to »hoće« već u sebi nosi prizvuk »kontra-revolucije«, »separatizma« i sličnih nebuloza. Zeleno svjetlo otvara rečenica: »Što ti Bunjevci na sjeveru Bačke opet hoće«. Pandorina kutija je otvorena. Najčešće, pokretači hajke na intelektualce bili su članovi Saveza boraca, koji su po mjesnim zajednicama raspravljali i filovali po svojoj želji i zarđalom okusu. Bilo je važno neprijatelja imenovati, a poslije je to »verificirao« Socijalistički savez, dok je egzekutor bio Savez komunista. Nepostojanje činjenične, konkretne krivice je za ovdašnje intelektualce bila velika krivica, jer su bili krivi stoga što nisu krivi. Ljudi su se bez razloga odstranjivani s posla, oduzimane su im putovnice, zabranjivala djela, kao i mogućnost objavljivanja, a bilo je i drugih šikaniranja, koja su išla toliko daleko da se pratilo tko se s kim druži i sastaje. Otiskane knjige, za nas kapitalne vrijednosti nakon tiska, odnošene su u vlažne podrume Gradske kuće, a potom na otpad kao stari bezvrijedan papir.
OPASNA LITERATURA: Knjige Geze Kikića: »Antologija proze bunjevački hrvata« i »Antologija poezije bunjevačkih Hrvata«, zbirka narodnih pripovjedaka Balinta Vujkova »Cvijetovi mećave« i već složena i prelomljena zbirka pjesama Lazara Merkovića našle su se na indeksu komunista. Bila je to opasna literatura, zapravo imena autora. S javne i kulturne scene rukom moćnika su brisani: Matija Poljaković, Balint Vujkov, Geza Kikić, Lazar Merković, Petko Vojnić Purčar, Naco Zelić, dr. Vinko Perčić, moja malenkost i mnogi drugi. Jednom prigodom u Zagrebu sam o tome lamentirao kako je Zagreb ipak bolje prošao nego Subotica, jer u Subotici brisati cvijet inteligencije od stotinu imena je katastrofa, jer od tada više nije postojala stvaralačka, a ni kritička masa, koja bi mogla uspostaviti nov kontinuitet. U ljude je ušao strah, jer ako su takva imena tako prošla, što da očekuju anonimniji? Nastupio je vakuum, koji traje do danas. Osvrnimo se na izdavačku politiku časopisa za umjetnost, kulturu i društvena pitanja »Rukovet«. Časopis je ‘uređivao’ Komitet SK na čelu s Vladimirom Stevanovim. U tom periodu jedino kulturno umjetničko društvo Hrvata »Bunjevačko kolo« biva pod udarom. Odmah se iz naslova briše prefiks hrvatsko, a umjesto umjetničko, stavlja »umetničko« društvo. Groteskno, u dva mandata predsjednici tog »umetničkog« društva »Bunjevačko kolo« bivaju Mađari. U cijeloj hrvatskoj populaciji u ono vrijeme ne nalazi se ni jedan »pošten Hrvat« koji bi tu funkciju mogao obnašati. Sic! Situacija po stvaraoce i inteligenciju je ponižavajuća. Postaju persona non grata u vlastitom gradu.
Muči me Hašekova dilema, kada je pisao kronologiju »Stranke umjerenog napretka u granicama zakona« Treba li ljude imenom prozivati ili prešućivati, no bez konkretiziranja, to je mlaćenje prazne slame. Bez želje sa osvetom, već tek da se zna, ali o konkretnim imenima pisat ću u sljedećem nastavku, a u međuvremenu se nosim idejom osnivanja »Stranke umjerene gluposti u granicama nepostojećih zakona«.
Nastavit će se
