Arhiv tekstova
Pozitivni pomaci u hrvatskoj zajednici
Za Kalmana Kuntića i danas mnogi kažu da je bio jedan od najtalentiranijih političara iz hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori. Dio svoga političkog umijeća pokazao je tijekom četiri godine zastupničkog mandata u Skupštini AP Vojvodine, kao i u turbulentnim godinama koje su prethodile slomu Miloševićeva režima, u kojima je Kuntić bio aktivan političar i jedan od političkih predstavnika ovdašnjih Hrvata.
U praskozorje posljednjih parlamentarnih izbora, 2003. godine Kalman Kuntić je iznenada iz manjinske stranke s hrvatskim predznakom prešao u »veliku« Demokratsku stranku, ali je njegov napredak u političkoj karijeri, bar za sada, izostao.
U međuvremenu je dužnost ravnatelja škole u »najhrvatskijem« mjestu u Vojvodini – Tavankutu – zamijenio savjetničkim radnim mjestom u Izvršnom vijeću AP Vojvodine.
HR: Od prije nepunih mjesec dana radite na novom radnom mjestu, u Tajništvu za informacije Izvršnog vijeća AP Vojvodine. Čime se bavite i što su Vaše dužnosti u tome tajništvu?
Moje dužnosti su prije svega činovničke naravi, dakle, ja sam u Tajništvu za informacije zaposlen, ne radi se ni o kakvoj političkoj funkciji. Što se samoga posla tiče, moje je da radim evaulaciju projekata, odnosno projektnoga financiranja koje ide prema onim kućama koje žele informirati javnost Vojvodine o događanjima Skupštini AP Vojvodine i Izvršnom vijeću AP Vojvodine. Znači, ponajprije je moje da sagledam hoće li u budućnosti ti projekti biti poštovani, i temeljem toga pretpostavljam da će pokrajinski tajnik za informacije, nakon te evaulacije, vršiti u budućnosti, od iduće godine, distribuciju sredstava. Odnosno, pretpostavljam da onaj tko ne bude zadovoljio kriterije, neće u budućnosti moći računati na novac. Naravno, kad govorim o tome, tu ne mislim na takozvane abonente, na one ustanove koje su od pokrajinskoga značaja, koje dobivaju novac neovisno o uređivačkoj politici, jer o njihovoj uređivačkoj politici vode brigu njihovi osnivači, a to su uglavnom manjinska nacionalna vijeća.
HR: Prije ovog angažmana nepune ste tri godine bili ravnatelj Osnovne škole »Matija Gubec« u Tavankutu. Taj ste položaj napustili prije isteka mandata. Zbog čega?
Jedno od mojih dosadašnjih zanimanja bilo je i ravnatelj škole, inače sam po obrazovanju profesor povijesti i to je moje pravo zanimanje. Školu sam napustio neovisno o tome radi li se o Tavankutu ili ne, između ostalog i zbog pomanjkanja novca da bi se ostvarile nužne pretpostavke normalnog obrazovanja. Smatram da je ovoga momenta još uvijek prilično neutješno raditi u prosvjeti.
HR: Kako ste općenito zadovoljni svojim radnim boravkom u Tavankutu, budući da ste rođeni u Subotici i da cijeli život tu živite?
Moram reći da me za Tavankut, kada je riječ o mom životu prije 1997. godine, nije vezivalo gotovo ništa, osim same spoznaje da se radi o najvećem selu u Srbiji i Crnoj Gori u kojem žive Hrvati. Kada sam se aktivno počeo baviti politikom, a to je od vremena kada sam postao prvim predsjednikom Hrvatskog narodnog saveza, jedna od glavnih promocija stranke, ako ne i prva, bila je u Tavankutu. Tavankut je svakako specifičan po tome što je, kao što sam rekao, najveće selo u kojem žive Hrvati, i što je naselje s najvećom koncentracijom hrvatskoga življa u Srbiji i Crnoj Gori, te stoga imate poseban osjećaj da vršite neku misiju u selu u kojem živi najviše vaših sunarodnjaka. Što se tiče klime u kojoj sam radio, Tavankućani su mi ostali u najljepšem sjećanju i svakako nisu oni razlog što sam otišao s mjesta ravnatelja škole.
HR: Kako komentirate odziv đaka na nastavu na hrvatskom jeziku u Tavankutu i općenito u hrvatskoj zajednici?
Počeo bih ponajprije od zajednice. Ne treba zaboraviti da je hrvatska zajednica maloga kapaciteta. U cijeloj zemlji živi malo manje od 80.000 Hrvata, disperziranih na doista širokom prostoru. Nešto je veća koncentracija u Subotici, gdje brojimo nešto više od 16.000 duša, a kada bismo to podijelili po godištima, znači da imamo po uzrastu, po razredima, oko 300 do 400 djece maksimalno. Prosjek za nastavu na hrvatskom jeziku, s obzirom da ima 119 djece koja su obuhvaćena tom nastavom, dakle po 40-ak u svakom razredu, govori da svaki osmi ili deveti mali Hrvat pohađa tu nastavu. Ta brojka nekome može biti mala, nekome se može činiti da bi moglo biti više đaka u hrvatskim odjelima, ali s obzirom da se radi o novoj nastavi, da ne postoji velika jezična barijera kao, na primjer, između mađarskog i srpskog jezika, te da niti još uvijek ne postoji elita koja bi uspješno govorila svojim materinskim jezikom, ja gledam pozitivno na ono što do sada imamo.
Isto takvo mišljenje imam i o nastavi na hrvatskom jeziku u Tavankutu. Prve godine, kada se upisivalo u odjele na hrvatskom jeziku, upisano je bilo 14 djece, ove godine je upisano osam. Prošle godine nije upisano niti jedno dijete, iako smo imali roditelje dvoje djece koji su potpisali da njihova djeca idu u hrvatski odjel, ali je to bio suviše mali broj. Ne treba zaboraviti da je prošle godine u tri naselja iz kojih djeca idu u tavankutsku školu, dakle Gornji Tavankut, Donji Tavankut i Ljutovo, ukupno u svim odjelima prvog razreda bilo svega 40-ero djece. Naravno, ne želim reći da se broj djece koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u Tavankutu generalno ne može povećati, ali ponajprije treba svladati strah kod roditelja, zatim treba uvjeriti ljude u hrvatskoj zajednici, odnosno njihovu elitu, da i sam pristup, po kojem sedmogodišnjak treba biti skoro nekakav nacionalni radnik, nije dobar. Jednostavno, treba ukazati koje su prednosti pohađanja te nastave i, naravno, ne samo ukazati na prednosti, nego i pokazati tako što će oni kroz njihovo školovanje i vidjeti svoju matičnu državu, time što će imati, hajde da kažemo, nekakav privilegij, gdje će doći do izražaja i afirmativna akcija i pozitivna diskriminacija. Ovako, bez svega toga, teško je očekivati da ćemo imati veći broj đaka koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku.
HR: Što je Vaše mišljenje o uvođenju »bunjevačkog jezika« u sustav školovanja u subotičkoj općini?
Pravo je svakoga građanina da smatra bilo koji jezik svojim materinskim jezikom, pa samim time je i pravo onih koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bunjevci, da to smatraju svojim jezikom. Posve je drugo pitanje je li bunjevački govor standardiziran i da li samim tim postoje elementarni preduvjeti za odvijanje nastave na tom govoru. No, o tome bi svakako trebao razmišljati onaj tko je bunjevačku subetničku skupinu uvrstio u red nacionalnih manjina i time omogućio takvu vrstu zahtjeva. Dakle, smatram da svakome treba dati mogućnost da koristi svoja prava, ali država mora biti ozbiljnija kada se ustanovljuju prava određenih skupina.
HR: Do prije nešto više od godinu dana bili ste osnivač, član i visoki dužnosnik Hrvatskog narodnog saveza, čiji ste bili i zastupnik u Skupštini AP Vojvodine. U studenome 2003. godine prešli ste u Demokratsku stranku. Zbog čega?
Jednostavno, tada Hrvatskog narodnog saveza više nije bilo. On je formalno postojao možda još nekih mjesec ili dva poslije toga, ali stranke, čiji sam ja član htio biti, više nije bilo. Još tijekom lipnja te godine bilo je očito da će se stranka ugasiti, kada je na sjednici Vijeća HNS-a, na kojoj ja nisam bio nazočan, bilo riječi o tome da se izvrši ujedinjenje Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog narodnog saveza, pod imenom Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, pod garancijom da će predsjednik te buduće nove-stare stranke biti iz DSHV-a.
Ja sam možda jedan od rijetkih koji nije u HNS ušao zato što je bio razočaran svojim neuspjehom u DSHV-u, nego sam istinski htio alternativu. Htio sam Hrvatski narodni savez, a ne Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, te je stoga za mene stvar bila jasna. Kada pravim distinkciju između DSHV-a i HNS-a, moram reći kako je prilikom osnivanja HNS-a ta stranka u naznakama bila drugačija od DSHV-a. U DSHV-u se uvijek politika stavljala u prvi plan, dakle samo politička i stranačka akcija, a interesi udruga i pojedinaca Hrvata su trebali proizaći iz same akcije stranke. HNS je trebao biti postavljen drugačije, a je li se u tome uspjelo ili ne, pokazalo je vrijeme. U svakom slučaju, nekakva elementarna politička logika, koja je vodila ljude iz DSHV-a, meni nije bila bliska i to je razlog zbog kojega ja nisam mogao niti pomisliti da budem član te stranke, uz sve poštovanje ljudi koji su u toj stranci.
HR: U razgovorima se mogu čuti glasovi, doduše ne javno, da ste prelaskom u Demokratsku stranku zapravo otišli iz hrvatske zajednice. Jeste li?
Ja sam članom hrvatske zajednice, ako se uopće o tome može govoriti, postao svojim rođenjem, svojim odgojem. Od kako znam za sebe, znam da sam Hrvat. Dakle, postojao sam i prije DSHV-a i prije HNS-a i ne vidim da je to jedina legitimacija kojom pokazujemo što smo po nacionalnosti. Dakle, ne smatram da sam svojim odlaskom izašao iz zajednice kojoj pripadam, ali sam se možda udaljio od gorućih problema te zajednice. Ne sporim da manjinske stranke prvenstveno vode brigu o interesima zajednice, koliko uspješno ili ne, ne bih ulazio u to, ali u opisu njihovog postojanja i zadaće je to. Kada sam otišao u državnu stranku, stranku koja funkcionira na razini cijele države, nacionalnu stranku u smislu pokrivanja cijele države, ne znači da u budućnosti, u mjeri u kojoj to bude traženo od mene, neću nastojati pomoći zajednici kojoj pripadam.
HR: Možete li u stranci koja sebe smatra građanskom, nastaviti svoje zalaganje za hrvatske manjinske interese? Ima li prostora u DS-u za rješavanje manjinskih problema?
Naravno da ima, naravno da ja nisam i jedini Hrvat u Demokratskoj stranci, a to koliko ću biti u mogućnosti pomoći zajednici ovisit će o objektivnim okolnostima, koliko će ljudi u Demokratskoj stranci računati na mene i koliko ću ja imati važnu ulogu u toj stranci. I, naravno, u mjeri u kojoj će to biti interesantno ljudima koji sada vode DSHV kao jedinu relevantnu stranku Hrvata u Vojvodini. Ono što jesam ostajem i dalje, a drugi će prepoznati postoji li potreba za mojim posebnim nacionalnim angažmanom ili ne.
HR: Kako Vam se čini, ovako sa strane, organiziranost i funkcioniranje hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori?
Sada, nakon više godina, mogu na te stvari gledati sa strane i moram reći da, kada imate određeni otklon, kada niste u centru zbivanja, da se stvari ne čine niti toliko dobrim, niti toliko lošim. Dakle, ne nosite sa sobom nekakav osobni pečat svega toga. Prijatno sam iznenađen uspjehom DSHV-a na lokalnim izborima, kao i koalicijskim potencijalom te stranke. Ne treba zaboraviti da je DSHV dobio jednog zastupnika u Skupštini Vojvodine i da ima jednog zamjenika pokrajinskog tajnika. Stranka s realno malim kapacitetom, s malim brojem ljudi koji su spremni glasovati za nju, nije prošla tako loše. Kada govorimo o drugim institucijama Hrvata, koje su sada okupljene uglavnom oko Hrvatskog nacionalnog vijeća, ako ne zanemarimo činjenicu da su sva nacionalna vijeća novijega postanka, mislim da stvari u sferi obrazovanja i informiranja, o kulturi ne bih sada govorio jer je toga bilo i ranije, idu sve bolje i bolje. Dakle, određeni pozitivni pomaci se vide.
HR: Ali, naravno, u tim oblastima ima i dalje problema. Kako komentirate situaciju u kojoj od svih manjinskih zajednica u Vojvodini jedino hrvatska nema ostvareno pravo na informiranje na državnoj televiziji? Može li RTV Novi Sad bez suglasnosti HNV-a, ili u suprotnosti sa stavovima HNV-a, pokretati nekakav program na hrvatskom jeziku i da se to onda smatra ostvarenjem prava hrvatske zajednice?
Očito može, kada govorimo o fakticitetu. Je li to pametno za samu RTV Novi Sad ili ne, osobno mislim da nije, i iskreno vjerujem da kada već postoje nacionalna vijeća manjina, kada već postoji i potreba manjina da se čak i stranački artikuliraju, da će doći u situaciju da i sami odlučuju o svojoj sudbini, naravno u segmentima koji im pripadaju sukladno kulturnoj autonomiji, u što svakako spada i segment informiranja. Dokle god budemo imali medije pod kontrolom države, koji će nastojati pokrivati informiranje ne samo na većinskom jeziku, nego i na manjinskim jezicima, to će ići malo teže. Pretpostavljam da će manjinske zajednice preko nacionalnih vijeća nastojati da tu dođe do određenih promjena. Jedan od načina je da imaju svoje ekipe u velikim sistemima na nacionalnoj razini, a to uopće ne moraju biti mediji pod državnom kontrolom, mogu biti i privatni mediji. Drugi način je, a možda je i najbolji, iako je to teško očekivati u ovako teškoj gospodarskoj situaciji, da postoje subvencionirane medijske kuće nacionalnih manjina.
HR: Što Vi u Tajništvu za informacije možete poduzeti da bi se taj gorući problem što prije riješio, u interesu hrvatske zajednice?
Tajništvo gotovo da i nema nikakvih ingerencija u tom pogledu i mi jako malo možemo poduzeti i u vezi manjinskih listova. Uglavnom financiramo te listove i nastojimo obavljati kakvu-takvu upravnu kontrolu, mada ni to nije u našoj ovlasti. Dakle, na nama je da procijenimo koji se listovi mogu smatrati od značaja za Pokrajinu, jer to i jest u opisu postojanja same teritorijalne autonomije Vojvodine, ali da se miješamo u uređivačku politiku bilo koje kuće, pa i RTV Novi Sad, to je doista teško očekivati, kao što se ne možemo miješati niti u uređivačku politiku onih listova kojima su osnivači manjinska nacionalna vijeća.
HR: Ali, ovo nije pitanje uređivačke politike nego pitanje ravnopravnosti nacionalnih zajednica?
Mislim da biste to pitanje morali uputiti jednom drugom tajništvu.
HR: Četiri ste godine bili zastupnik u Skupštini AP Vojvodine. Što smatrate svojim najvećim uspjehom, a što neuspjehom u tom mandatu?
Svojim uspjehom smatram to što sam skupa s gospodinom Belom Tonkovićem, koji je kao predstavnik DSHV-a također bio zastupnik u Skupštini Vojvodine, značajno pridonio tome da hrvatski jezik uđe u službenu uporabu u Pokrajini, što je inače bila inicijativa Bele Tonkovića. I drugo, što sam značajno pridonio tome da dobijemo list kojem je danas osnivač Hrvatsko nacionalno vijeće, a to je »Hrvatska riječ«. To je bila moja inicijativa. To svakako spada u uspjehe. Ja neću reći da bez mene hrvatski jezik ne bi ušao u službenu uporabu, niti da ne bi postojao list na hrvatskom jeziku, ali ponosan sam na činjenicu da sam upravo ja bio u situaciji da kao zastupnik mogu raditi na tome. Naravno, ne treba zaboraviti neke druge ljude koji su također zaslužni, među njima ponajprije tadašnji pokrajinski tajnik za informacije Rafail Ruskovski i tadašnji predsjednik Odbora za informiranje Skupštine APV Đorđe Subotić. Naglašavam i sveopću povoljnu klimu koja je u to vrijeme, u vrijeme vlasti DOS-a za Vojvodinu, vladala u Skupštini Vojvodine.
Ono čime ne mogu biti zadovoljan, a vjerujem niti zastupnici vojvođanskog parlamenta od 2000. do 2004. godine, jest to što mnoge od ingerencija koje trebaju pripadati AP Vojvodini nisu ostvarene, što se uglavnom radi o samo prenesenim ovlastima, a ne i o izvornim. Osobno smatram da Vojvodina, kao najrazvijeniji dio države, zaslužuje da uživa veću autonomiju i to ne u formalnom, nego u praktičnom smislu. Naravno, autonomiju u onim oblastima koje su interesantne za svakodnevni život, a to su na primjer – promet, financije, dakle ono od čega ljudi žive. Logično je da onaj tko ima više, nastoji to sačuvati pa ako treba i oploditi, u odnosu na onoga tko ima manje.
HR: Upravo je o tome riječ kada se u posljednje vrijeme razgovara o pripremi različitih nacrta novoga ustava Srbije i autonomije Vojvodine unutar države. Rekli ste kakvu biste željeli Vojvodinu. Ali, što mislite, kako će se stvari realno razvijati glede autonomije Vojvodine?
Na političkom nebu Srbije i Vojvodine ne vidim jake regionalne stranke. Čak je i Liga socijaldemokrata Vojvodine jedva preživjela posljednje izbore. Istovremeno, među onim strankama čije je sjedište u Beogradu, a to je i stranka čiji sam član, još uvijek ne postoji dovoljan senzibilitet da bi se osjetili pravi problemi, ne samo u Vojvodini, nego i šire regije uopće. Svakako je Beograd vruć krumpir ove države, predimenzionirana je uprava, i svaka aktualna vlast mora ponajprije voditi brigu o tome, te ostaje malo prostora za razmišljanje o specifičnostima bilo kojeg kraja Srbije, a osobito Vojvodine koja, teško je reći da je samo mrtvo slovo na papiru, ali se nije odmakla od toga onoliko koliko smo očekivali nakon listopada 2000. godine.
g
