Arhiv tekstova
Za izlječenje od ovisnosti najviše je potrebna želja
Prošli nedjeljni dan činio nam se sasvim običnim, ali za stotinjak mladih, koji su unatoč hladnom vremenu došli u Katolički krug, zasigurno nije bio. Tribina mladih ovog mjeseca imala je punu dvoranu, jer su svi bili željni upoznati bivše ovisnike koji se sada liječe u zajednici Tao. Ova zajednica je projekt franjevaca i povezana je s Međugorjem gdje se mnogi liječe od ovisnosti o drogi.
Nažalost, potrebe za ovakvim domovima su daleko veće, te su franjevci ovaj projekt proširili i na druga mjesta. Dečki iz zajednice, koji su skupili hrabrosti otvoreno svjedočiti o svojim životima, rade i trude se osigurati još mjesta kako bi se i drugima pomoglo. Tako se i u Horgošu otvorila zajednica, koja već tri i pol godine funkcionira ovdje u Vojvodini, privremeno je smještena u »Domu Spacis«, ali stotinjak metara dalje oni sami grade kuću.
ZAJEDNICA: »Prvobitno sam pristupio u zajednicu Milosrdni otac u Međugorju prije sedam mjeseci i zaista kad sam ulazio, nisam mislio ovoliko se zadržati, mislio sam kako ću sve riješiti ako se izborim sa svojom fizičkom ovisnošću, međutim, nakon određenog vremena odlučio sam prestati lagati samome sebi, jer mogu lagati drugima, ali sebi više ne želim. Osobno prije ulaska u zajednicu nisam znao što to točno znači, kako izgleda, kao ni što se tamo radi. U ovoj franjevačkoj zajednici naš duhovni vođa je fra Karlo i živimo skupa nas sedmero momaka, s istim iskustvom iza sebe. Zajednicu smo otvorili za potrebe mladih ove regije i šire. Odaziv je velik, trudimo se pružiti utočište svima onima kojima treba u borbi protiv droge, alkohola i drugih poroka. To je, prije svega, molitvena zajednica, naš dan počinje molitvom i završava molitvom. Program zajednice traje tri godine, minimalno, ovisi od individue kad je čovjek spreman otići živjeti van. Ovo je slobodna i otvorena zajednica, kako se pristupi, tako se može i napustiti i nitko nije primoran ostati u zajednici s tim da se oni, koji su se odlučili biti u zajednici, moraju pridržavati svih pravila koja ona nalaže. Pokušavamo se približiti Bogu, pokušavamo promijeniti naše loše navike koje smo stekli vani, pobijediti lijenost, više se otvoriti, trudimo se ne biti lažni, moramo upoznati sami sebe, te ojačati kako bi se nosili s problemima koji čekaju svakog od nas. Velika su nam potpora dvojica momaka Danijel i Bogdan, koji imaju iza sebe tri do četiri godine života u zajednici. Uz rad, molitvu, uz pomoć druge braće, fra Karla i, najbitnije, uz Boga borimo se i pokušavamo ustrajati na tom putu koji smo odabrali. Put nije nimalo lak, svaki momak u zajednici nailazi na mnoge poteškoće, osobno ja mogu svjedočiti da imam perioda slabosti i milijun razloga da odem, a samo jedan da ostanem u zajednici«, objašnjava nam Davor.
Rad je bitan faktor u zajednici, to je sredstvo bez kog se ne može doći do ozdravljenja. Dan zajednice počinje ustajanjem u šest i petnaest, poslije sređivanja slijedi molitva Bogu, pa doručak, a poslije ih čekaju radne aktivnost do 12 sati. Nakon ručka imaju malo slobodnog vremena, te se vraćaju raditi do19 sati. Poslije rada slijedi molitva, pa večera, te se zatim posvećuju svojim slobodnim aktivnostima. Televizijski program gledaju jednom tjedno, više su orijentirani na čitanje i na razgovor među sobom. Ovi mladići žive od božje providnosti i od ljudi dobre volje. Ljudi otvorenog srca, uglavnom su to vjernici, velika su im podrška i olakšavaju im taj trnovit put na neki način.
ŽIVOT: »Ja sam jedan od onih koji nije uspio reći drogi ne, dosta rano dolazim u kontakt s njom. Kad sam probao drogu, kao da sam otkrio neku novu dimenziju, neki novi svijet, tada sam vidio u svemu tome nešto lijepo. Na drogama sam dobivao inspiraciju, ona mi je davala motiv za daljnji život, međutim, sva ta ljepota ispostavila se kao put u sigurnu propast, što mogu svjedočiti i protekle četiri godine mog života prije zajednice. Jednostavno sve lijepe stari u mom životu, koje sam prije imao, pale su u vodu, prijatelji su nestali, odnosi s ljudima nisu postojali ili su bili površni, uvijek tražeći u svemu neku korist. Droga, koja je u početku bila dio mog života, polako ali sigurno postajala je moj cijeli život. Jednostavno u takvim trenutcima moj ponos mi nije dao da priznam samom sebi kako ne mogu svoj život kontrolirati i kako ona dirigira nada mnom, upravlja onako kako ona želi. Dugo vremena sam odbijao pomoć koja mi je bila nuđena. Zahvaljujući dragom Bogu, čuo sam za ovu zajednicu i zahvalan sam i danas što sam izašao iz te tame. Počinjem ponovo cijeniti neke male stvari, osjećaj koji sam izgubio tokom svih tih godina i radujem se svakom novom danu što nije bio slučaj dugi niz godina«, povjerava se Davor kome je veoma drago što može svjedočiti.
DROGA: »Heroinski sam ovisnik bio deset godina, vrlo rano sam ušao u svijet droge i kriminala. Tada su to bile moje preokupacije, to je za mene bio način života, rješenje svih emocionalnih problema, nesigurnosti, straha i boli. Dugo nisam imao hrabrosti priznati sebi svoje slabosti i nisam želio upoznati samoga sebe. Droga mi je davala tu lažnu sigurnost. Sada je iza mene taj život pun patnje, mraka, robije, što su bile samo posljedica mog drogiranja. Zašto sam se počeo drogirati? Bio sam mlad, htio sam nešto novo, nešto što još nisam doživio, imao sam probleme u obitelji, moji roditelji su se puno svađali i ja sam bježao u drogu, to je za mene bio izlaz i spas, u njoj sam nalazio utjehu, sigurnost, i »dobrog prijatelja«. Bogu hvala živ sam i zdrav sam, iako sam se dugo opirao jer sam uvjeravao sebe kako nisam narkoman, te da nisam kao oni na liječenju. Tako sam samo lagao sebi misleći kako sam bolji od njih, a zapravo bio sam samo gori. Borio sam se dugo sa svojim demonima, htio sam izlaz i nisam ga mogao naći.
Sada vjerujem u Boga, vjerujem u čuda i u životu je potrebno da čovjek u nešto vjeruje. Kad sam mislio kako nema izlaza, u mom životu pojavio se tračak svjetlosti, nakon svih uspona i padova. Svjetlost u obliku ljudi koji me razumiju, koji mi vjeruju, daju podršku i snagu. Našao sam sebe u zajednici i sada svi živimo kršćanskim životom, molimo, radimo, smijemo se i vodimo jedan normalan život«, kaže dvadesetosmogodišnji Nikola iz Novog Sada, te dodaje: »Ja sam u zajednici četrnaest mjeseci i ne drogiram se godinu i pol dana. Do sada sam na liječenju bio na četiri mjesta, prvobitno sam bio u Italiji, zatim u Vrbovici nedaleko od Zagreba, te u Biogradu, a ovo mi je četvrti dom. Svoju strast prema drogi krio sam pet godina, jer takav život te natjera da postaneš veliki glumac i da iskorištavaš tuđe povjerenje. Na kraju sam spoznao kako sam izgubio sve lijepo i drago što sam imao, jer nitko više nije htio sa mnom pričati, čak ni vidjeti me, djevojka me napustila, roditelji su me istjerali iz kuće, završio sam u zatvoru, jednom riječju – bio sam jedno veliko ništa. To me je natjeralo da se dignem s dna. Godine 1999. moj najbolji prijatelj je umro jer se predozirao drogom. Ja sam se tada aktivno drogirao i nisam bio svestan što se realno događa. U tom stanju čovjeku otupe osjećanja i ne osjeti se bol. Samo raspoznaje plitku bol. Sada, kada pomislim unatrag, ipak, mislim kako je to malo bijedna smrt za čovjeka«.
ŽIVOTNI PUT: »Prije mi je bila prva pomisao kad sam se u jutro budio, gdje ću nabaviti drogu i što sam napravio jučer, te koga sam prevario. Sada je to drugačije, danas se jutrom molim Bogu da mi podari snage kako bi danas činio dobro sebi i drugima oko sebe. Jednog ovisnika svi su otpisali i okrenuli mu leđa, misleći kako njemu nema spasa. Jedino je Isus bio taj koji nikad nikom nije okrenuo leđa. Zahvaljujući Bogu, mi smo danas živi. Više ne pušim, ne pijem i ne drogiram se, zato što sam postavio sebi mnogo više ciljeve u životu, a to je prije svega šansa da ponovo postanem čovjek. Sada živim da danas budem bolji nego što sam bio jučer«, objašnjava nam Bogdan.
BOLEST: Ovisnici o drogi nemaju tjelesnu bolest, nego unutarnju, duševnu, te po tvrdnji naših sugovornika, ljekari ne mogu imati tako velike rezultate u odnosu na zajednicu gdje se mladi s istim iskustvima međusobno pomažu u teškim trenutcima. Većina ih je prošla terapije, ostavljali su porok, ali su se i vraćali njemu poslije nekoliko mjeseci. U biti, narkomana su okarakterizirali kao najslabijeg čovjeka od svih, s najslabijom ličnošću i karakterom. To su ljudi kojima nedostaje hrabrost kako bi se suočili sa svakodnevicom.
»Dok sam rabio travu, ukoliko me je tada netko pitao jesam li ovisnik rekao bih da nisam, ali ukoliko su me pitali – možeš li bez trave, odgovorio bih da ne mogu. Ne treba se tješiti kako rabim samo travu jer i to je odlično kao početak. Kad sagledam svoj život, imam osjećaj kako sam se jedanput okrenuo i već sam držao iglu u ruci«, kaže Davor.
U budućnosti dečki planiraju završiti započete studije i živjeti jedan sasvim normalan život. g
