Arhiv tekstova
Obrazovanje na hrvatskom jeziku
Kada se govori o školovanju djece na vlastitom jeziku kod vojvođanskih Hrvata mora se na početku reći kako ono u okviru državno odgojno-obrazovnog sustava postoji tek od školske 2002./2003. godine, a do tada ono nije postojalo. Načelno govoreći, takvo stanje stvari vjerojatno proizilazi, prije svega, iz činjenice što hrvatskoj zajednici u Vojvodini, kao novoj manjini nastaloj nakon raspada SFRJ, do tada nije bio priznat status nacionalne manjine, kao što je to uostalom slučaj i sa svim drugim konstitutivnim narodima bivše SFRJ, poput Bošnjaka, Makedonaca i Slovenaca, koji su ostali živjeti u Saveznoj Republici Jugoslaviji, odnosno Srbiji.
Kao što je ranije već rečeno, premda su autohtoni živalj, vojvođanski Hrvati ni za vrijeme socijalizma nisu imali na institucionalan način riješeno pitanje ostvarivanja manjinskih prava ni u jednom segmentu, za razliku od drugih autohtonih vojvođanskih manjina (Mađara, Slovaka, Rumunja, te Rusina i Ukrajinaca), u što spada naravno i pravo na školovanje na vlastitom jeziku. Raspadom bivše Jugoslavije i stvaranjem posebnih nezavisnih država to je popraćeno i jezičnim razlazom i napuštanjem »politike jednog jezika s više varijanata«.
Na prostorima SR Jugoslavije taj se fenomen ogledao između ostalog u neumjerenom prenaglašavanju ćiriličnog pisma, osobito u Vojvodini, što je bilo neprihvatljivo kako pripadnicima ostalih manjina tako i hrvatskom stanovništvu, kojemu je tada oduzeta i mogućnost učenja prvo latinice. Ovdje nećemo ulaziti detaljnije u analizu posljedica takvog stanja, ali držimo da je ono bilo idealno tipsko za neprirodni, možda čak i »meko« nasilni, proces asimilacije Hrvata u Vojvodini.
STIPENDIRANJE: Prva konkretna akcija na ovome planu unutar hrvatske zajednice bila je skrb oko učenika. Naime, početkom 1991. godine, pod utjecajem DSHV-a, utemeljen je Fond »Antun Gustav Matoš«, koji je za cilj imao organiziran pristup u davanju novčane pomoći talentiranim i siromašnim studentima i učenicima hrvatske nacionalnosti, te koordinaciju aktivnosti u vezi sa slanjem na sveučilišne studije u Republiku Hrvatsku, u čemu se u velikoj mjeri uspijevalo. Istina, počelo se tada raditi i na stvaranju osnova za moguću obrazovnu politiku, no taj posao nije rezultirao ni jednim dokumentom, ali je najviše učinjeno na planu stipendiranja studenata koji su se školovali u Hrvatskoj.
Naime, u njihovoj je organizaciji svake godine od 1991. između 20 i 35 svršenih srednjoškolaca iz Vojvodine, od kojih je najviše bilo iz Subotice, odlazilo na upis na sveučilišta u Hrvatskoj, poglavito u Zagreb, gdje se i većina njih upisivala. Od Hrvatske države su dobivali pravo na smještaj u studentskim domovima, a Fond »Antun Gustav Matoš« im je osiguravao i određenu financijsku potporu.
OBEZGLAVLJIVANJE: S druge strane, to znači da se tijekom petnaestak godina na neki od fakulteta u Hrvatskoj upisalo više od 250 mladih Hrvata iz Vojvodine. Međutim, problem u svezi sa školovanjem na fakultetima u Hrvatskoj je u tome što se relativno mali broj njih vratio u Vojvodinu. O tome, naravno, zbog ukupnih prilika i različitih deficiteta, nema konkretnih i točnih podataka, ali se temeljem poznavanja pojedinačnih slučajeva može tako nešto zaključiti. Jedan od problema s kojima se susreću rijetki povratnici jest i pitanje priznavanja, to jest nostrifikacije diploma iz Hrvatske. Naime, ovo pitanje ni na koji način nije riješeno, a rijetki slučajevi nostrifikacije diploma govore da se tomu problemu pristupa na ad hoc način i da je prepušten dobroj volji određenih dijelova sveučilišnih vlasti u Srbiji.
I upravo u činjenici nevraćanja svršenih studenata iz Hrvatske u Vojvodinu kritički nastrojeni pojedinci iz hrvatske zajednice vide velike probleme. Jer, na taj način, dugoročno promatrano, radi se, kako kažu, o postupnom »obezglavljivanju« vojvođanskih Hrvata, budući da se intelektualna elita školuje u inozemstvu, gdje na koncu i trajno ostaje. I dok je, dakle, postojala kolika-tolika skrb glede onih koji su odlazili na studij i školovali se u Hrvatskoj, dotle se studenti Hrvati ovdje u Vojvodini bili prepušteni sami sebi. Naime, ni jedna hrvatska institucija nije vodila niti danas vodi ikakvu plansku brigu o njihovim potrebama i problemima niti je pak postojala stalna financijska pomoć za njih.
Nastavit će se
