Arhiv tekstova
28.02.2003
Zaogrtanje demokratskom frazom
Težnja za normalizacijom odnosa s međunarodnom zajednicom i poboljšanjem položaja Srbije i Jugoslavije u njoj suočile su nove vlasti s potrebom da se i prema nacionalnim manjinama odrede na nov način. Spremnost da sudjeluju u stvaranju nove politike prema manjinama predstavnici vlasti su demonstrirali u više navrata, prije svega u namjeri da naglase diskontinuitet sa starim režimom.
U tom pogledu nova vlast je rješavanje manjinskog pitanja iskoristila kako bi emitirala dvije poruke: jednu međunarodnoj zajednici – da je u pitanju nova elita, spremna poštovati međunarodne standarde i, drugu, samim manjinama – da se mijenja odnos prema njima, da manjine više nisu javni neprijatelj, nego sastavni i dragocjeni suradnici u izgradnji drugačijeg i tolerantnijeg društva. I doista, u »postlistopadskoj« Srbiji razloga za strah, kada su manjine u pitanju, ima sve manje. Nema više masovne represije nad manjinama što, svakako, ne znači da je nestalo etnički motiviranog nasilja. Ključno pitanje je stoji li iza tog nasilja država i njene agencije ili je riječ o jednoj vrsti privatnog etničkog poduzetništva? Nacionalizam, koji je tako snažno uticao na zbivanja u Srbiji i položaj etničkih zajednica, nije nestao, niti je doživio svoj definitivni poraz. On se danas nastoji akomodirati na novonastale prilike, konsolidirati se i zaogrnuti liberalnom, demokratskom frazom. Ono što Srbija može danas ponuditi Europi i manjinama jest upravo normalizacija nacionalizama.
Ti nacionalizmi, a prije svega onaj većinske nacije, više nisu onako krvavi, brutalni i nasilni kao što su bili. Iako srpski nacionalizam ne odustaje od svojih opsesivnih tema – teritorija i granica - on je prinuđen da ih, zbog pritiska izvana, sve više potiskuje. Nacionalizam je ušao u sve pore društva i postao dijelom oficijelne kulture. Iako ponekad insistiraju na suverenosti, nacionalisti su prinuđeni neprestano činiti ustupke i ispunjavati uvjete koji se pred njih postavljaju od strane međunarodne zajednice.
Među uvjetima koji se pred Srbiju i Jugoslaviju postavljaju svakako je najvažniji onaj koji se odnosi na suradnju s Haaškim tribunalom.. Nemoguće je ostvariti punu integraciju manjina ako se svi oni koji su sudjelovali u zločinima nad pripadnicima manjina ne izruče Haaškom tribunalu. Jednostavno, spremnost da se s Haagom u potpunosti surađuje jedan je od elemenata koji novu politiku prema manjinama čini vjerodostojnom. No, proturječne izjave koje se povodom te suradnje daju djeluju zbunjujuće i potiču sumnje u prave namjere i iskrenost nove elite. Za jednu državu koja je u etničkom pogledu vrlo heterogena rješavanje manjinskog pitanja je veoma važno. Jer, ukoliko nije riješeno, pitanje manjina proizvodi frustracije i radikalizira njihove zahtjeve. Radikalizacija, opet, emitira loš signal da u zemlji nema političke volje da se ovi problemi rješavaju, da su njeni demokratski potencijali slabi što, sa svoje strane, otežava integraciju zemlje u međunarodnu zajednicu i njezine asocijacije, u ovom slučaju u Vijeće Europe. Sasvim je izvjesno da među članovima političke elite ima i onih koji su svjesni važnosti rješavanja manjinskog problema i njegovog značaja za demokratizaciju zemlje, pitanje je samo kolika je, u postojećem odnosu snaga; njihova moć i utjecaj, koliko su u stanju da potrebu za novom politikom prema manjinama učine živim, djelotvornim konceptom.
U istraživanju koje su, prošle godine, sproveli Helsinški odbor i Humanitarni centar za integraciju i toleranciju, identificirano je nekoliko zakona koji ili sadrže diskriminatorne norme, ili posredno omogućuju diskriminaciju. U ovom napisu dovoljno je samo spomenuti naslove nekih zakona. Riječ je, dakle, o: Zakonu o izboru narodnih zastupnika, Zakonu o službenoj upotrebi jezika, zakonima kojima se regulira pravo na školovanje na jezicima manjina, dakle osnovnoj, srednjoj i višoj školi, Zakonu o objavljivanju saveznih zakona i drugih propisa i općih akata, Zakonu o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji, Zakonu o osnivanju muzeja žrtava genocida i Zakonu o nedovoljno razvijenim područjima Republike Srbije do 2005. godine. Identificiranje ovih zakona i spornih normi koje oni sadrže nije važno samo zbog provedbe Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, nego i zbog jedne opće stvari. Naime, prisustvo diskriminatornih normi i zakona dovodi u pitanje ustavno načelo o ravnopravnosti građana, a kada građani nisu ravnopravni, onda i ideja ljudskih prava pada u vodu. Osim što bi pridonijelo smanjivanju jaza između normativnog i stvarnog, otklanjanje diskriminatornih normi i akata poboljšalo bi performanse pravnog poretka, te ojačalo integrativne kapacitete srbijanskog društva.
Danas je, dvije godine nakon prevrata 5. listopada, jasno da slom srpskog velikodržavnog projekta nije doveo i do kolapsa nacionalizma. Štoviše, uspio se konsolidirati, prodrijeti u dubinu društva i proširiti se na sve etničke zajednice. Ono što je »dobro«, jest činjenica da nacionalisti više nisu spremni ući u međusobne sukobe i konfrontacije, da su prinuđeni činiti ustupke i nagodbe, sklapati saveze i dijeliti materijalnu i političku dobit. Nacionalisti danas zagovaraju pluralizam na razini globalnog društva, a protežiraju jednostranačje unutar vlastite zajednice. Savez multinacionalista Srbiju vodi u aparthejd, a u njemu će male etničke zajednice biti žrtve nagodbi većih, jačih i organiziranijih nacionalista i nacionalizama.
Autor je šef novosadske kancela-rije Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji
