Arhiv tekstova
Najeksponiraniji disident
Knjiga o Milovanu Đilasu nije uvod u djelo i misao Milovana Đilasa, jer Desimir Tošić valjda podrazumijeva da su i današnji čitatelji memoarske literature opčinjeni nacionalnim političkim elitama, pa o ocvalim vinovnicima političkih zbivanja znaju sve što je potrebno – gdje i kada su rođeni, kakvo su obrazovanje stekli, od koga su primali ideje, koji su im glavni životni događaji, od čega su živjeli, što su pisali, na koga su utjecali i naposljetku, gdje i kada su umrli. Desimir Tošić unatoč golemom trudu i višedeset-ljetnom bavljenju djelom Milovana Đilasa nije dosegao Đilasu, berem ne u onoj mjeri kako je Đilas obradio život Josipa Broza u knjizi »Druženje s Titom«. Unatoč mnogim nedostacima, Tošić je pokazao strukturu Brozovog totalitarizma te ograničenost (moralnu, svjetonazorsku, obrazovnu, intelektualnu) jugoslavenske komunističke političke vrhuške, nitko ne zna zbog čega prozvane elitom. Pravo je čudo da smo preživjeli 45 godina uz takvu vlast.
Knjiga Desimira Tošića »Ko je Milovan Đilas?: disidenstvo 1953.-1995.« (»Otkrovenje«, Beograd 2003.), vrvi lektorskim brljotinama, korektorskim i redaktorskim omaškama, te stilskim nebulozama kojima se autor katkada razbacuje. Bez konkurencije je to najlošije uređena solidna knjiga koju sam zadnjih godina imao u rukama. Napominjem, solidna knjiga. Milovan Đilas, čija je kritika socijalističkoga sustava, kao i mnoge kritike, ostala zapravo bez odjeka, i sigurno nije pred Savješću opravdala njegovu krivnju zbog stvaranja istog tog sustava, zaslužio je kvalitetniji urednički tim. A uvjeren sam da srbijanska historiografija ima i kvalitetnije doksografe, premda je Tošić odvalio lavovski posao.
KOMUNISTI-VJERNICI: Milovan Đilas, najeksponiraniji disident socijalističke Jugoslavije, a možda i cijeloga komunističkoga bloka, priključio se komunističkome pokretu kao gimnazijalac. Đilasova iskustva izrečena i u ovoj knjizi prava su riznica emocija i stavova iz kojih možemo razumjeti misaonu strukturu komunista, sljedbenika vjere čiji su duhovni očevi Marx, Engels, Lenjin, Staljin, a čija djela (i politička i tekstualna) mladi prijeratni komunisti nisu, očito, razumjeli (»Naša sopstvena privrženost komunističkoj revoluciji bila je baš tako čvrsta. Mi smo se pridržavali nje s biblijskom izvjesnošću i verovali smo da ma šta činili – predstavlja službu istini i budućoj sreći naše zemlje i čovečanstva…U mome prilazu Staljinu bilo je nečeg sličnog religijskoj vrsti verovanja. Mi smo svi verovali u njega na taj način.«). U ime ideje uspostave novoga poretka – i stvaranja novoga čovjeka – učinjeni su mnogi zločini (»… a ta ideologija zahteva likvidaciju svih neprijatelja, stvarnih i zamišljenih…«). Staljinov mehanizam vlasti, i unutarpartijski i onaj na državnoj razini, ako su se komunisti negdje već dočepali vlasti, duboko je utkan u svaku komunističku partiju i on je, zapravo, mješavina orijentalne despocije koja umjesto vjere ima ideologiju.
Sav je Đilasov grijeh bio u njegovom zdravom razumu; razumu koji se uspio oduprijeti blagodatima koje je vladajućoj kasti pružao sustav. »Bilo je to za vreme moje posete Rusiji…kada je počela da se rađa misao u meni da je to rđav sistem…«. Broz je, po mišljenju Đilasa, vladao pomoću srednjega partijskoga sloja. Oni, koji zapravo imaju svu vlast, imali su privilegije, koje su Brozu bile beznačajne, a pomoću njih je stekao lojalnost ogromnoga partijskoga mehanizma. Dirnuti u osinjak privilegija značilo je navući mržnju na sebe.
DISIDENTI: Stipe Šuvar nekoliko je puta ponovio da nijedna jugoslavenska socijalistička republika nije imala disidente jer, kako se tada govorilo, disident je onaj koji se odvojio, a nije otišao. Đilas možda nije otišao, jer odlazak nije imao smisla, no odvojio se vrlo burno i bučno. Odvojio se suštinski, što se lako prati kako iz njegovih misli tako i iz Tošićevih eseja. U knjizi, koja je zapravo, svjedočanstvo Đilasovih emocija i evolucije njegove spoznaje nema lucidnih zaključaka niti sustavne analize vremena u kojem su zaključci nastali (ili nastajali). Moram priznati da mi je takvo pisanje, ‘ni na nebu ni na zemlji’, stvaralo velike teškoće da kontekstuiram neke članke – ako sam i uspio, uspio sam zbog poznavanja sadržaja zbivanja, a ne zbog neke tablične ili narativne pomoći Desimira Tošića, koji je za to zadužen. Zapravo, ovo je knjiga kakve ne volim. Članci koje je o Đilasu pisao Tošić u londonskoj »Našoj reči« i tekstovi koje je Đilas sam pisao dok je tamnovao složeni su u ovoj knjizi vrlo zbrkano, točnije bez ikakvog reda, ako je kronologija nekakav red.
Svakako, bez Đilasovih stilski dotjeranih ekspresija bilo bi teško locirati malignost socijalističke Jugoslavije. Kirurški zahvati koje je predlagao kojima bi se implantiralo zdravo političko tkivo protumačeni su kao sol na ranu umirućemu, pa je on, dijagnostičar, odstranjen iz javnoga života premda je bio jedan od četvorice u glavnom konziliju. Međutim, bez njegovih anamneza nemoguće je napraviti autopsiju socijalističke Jugoslavije.
Z. Samaržija
