Arhiv tekstova
Na prekretnici
Mi Hrvati imamo takvu sudbinu da smo razbacani i nepovezani, i to ne samo fizički. To je tako već trinaest-četrnaest stoljeća. Položaj autohtonih Hrvata diljem Vojvodine i Državne Zajednice u mnogome ovisi od raznoraznih faktora, a među najbitnije spadaju odnos domicilne i matične nam države, kao i od nas, samih Hrvata. Ako su ti odnosi pravedni, ako se poštuju ljudska prava, kao i osnovno pravo – pravo na život, onda naša zajednica ima budućnost.
Ako se, pak, provodi diskriminacija, ako se čovjek progoni, obespravljuje, onda svakako ne možemo optimistički gledati na budućnost naše zajednice. Naš položaj je specifičan. Nalazimo se uz matičnu nam državu Hrvatsku, a naše postojanje se dugo nijekalo. Stoga bi trebalo za naš nezavidan položaj pokušati pronaći najbolji način da nam se pomogne. Stajalište domicilne nam države, s jedne strane, pokazuje aroganciju, a s druge strane, odsustvo minimuma želje da se država ponaša po pravilima međunarodne zajednice.
GRAĐANI TREĆEG REDA: Međutim, treba naglasiti jednu drugu činjenicu, a to je da osim prava koja pripadaju svim građanima, država mora zagarantirati i ostvarivanje posebnih prava nacionalnim manjinama, a to se često zaboravlja u isticanjima stavova države. Vojvodina je žrtva dugoročno smišljene režimske politike Beograda, politike namjernog mijenjanja etničkih struktura pučanstva, kojom se pokušala izvršiti disperzija nesrpskog pučanstva kako bi ono otišlo iz ovih krajeva.
Nama Hrvatima, međutim, dodatno otežava situaciju i činjenica da smo prošli težak put od državotvornog naroda do nepriznate hrvatske manjine, budući da nam nisu bila priznata ni prava manjinske zajednice u jednom periodu.
Hrvati su i u proteklom periodu bili građani ne drugog već trećeg reda: prvi red su činili državotvorni narodi, drugi red su priznate nacionalne manjine, a treći smo bili mi Hrvati, koji nismo imali nikakva prava.. No, netrpeljivost prema nama postala je otvorena, posebice od kako je počeo Domovinski rat.
Na tlu Vojvodine i Državne Zajednice se već godinama na demokratski, legitiman i civiliziran način nastoji od strane manjine zaustaviti asimilacija i očuvati identitet. I danas se, u suvremenim događajima, osjeća namjera izmjene etničke slike Vojvodine, što nam govore i sami pokazatelji popisa pučanstva od 1948. pa do zadnjeg popisa 2002. godine, a oni su poražavajući za nas Hrvate. U Vojvodini je 1991. godine živjelo oko 150.000 Hrvata, a danas gotovo da smo prepolovljeni. Ljudi su se počeli iseljavati intenzivno od 1991. godine – bilo zbog pritisaka, bilo zbog osjećaja besperspektivnosti kao pripadnika hrvatskog naroda.
BEZ UVJETOVANJA: Život tijekom posljednjeg desetljeća tekao je većinom u antihrvatskom okruženju, iako ima i indiferentnih, ali i snaga s izrazitim simpatijama prema nama Hrvatima. Država niječe postojanje Hrvata kao političkog subjekta, što se odražava u uskraćivanju temeljnih ljudskih prava na političkom, gospodarskom, obrazovnom i kulturnom polju, kao i u sredstvima informiranja.
Međutim, sveukupno stanje, ratna retorika, sotonizacija, pa i konkretni pritisci od kojih nisu dovoljno zaštićeni pripadnici hrvatskog naroda, čini život Hrvata ovdje nepodnošljivim.
Hrvatski puk živi od dana do dana, jer se od Hrvata očekuje ili da se asimiliraju, ili da naprave regionalnu naciju, ili da odu.
Hrvati Vojvodine i Državne Zajednice kao građani dijele na neki način sudbinu i drugih naroda u situaciji koja trenutačno vlada, a to je mala ili nikakva demokracija, teška gospodarska situacija, niska politička kultura, proces tranzicije i prestrukturiranja. Jednom riječju, mi smo građani države kakve u Europi ne bi trebalo biti. Ostvarivanje ljudskih i nacionalnih prava ne smije se ničim uvjetovati. Neuvjerljive su tvrdnje da su nam ta prava zagarantirana i ostvarena prema međunarodnim standardima. Takve tvrdnje traže svoju potvrdu u činjenicama. Država, koja uvjetuje ostvarenje tih prava, mora biti spremna na stalne kritike i na veću ili manju izolaciju od strane svjetske zajednice. Naša prava su djelomice ostvarena, bar formalno, donošenjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.
JASAN POGLED U BUDUĆNOST: U bliskoj prošlosti je i ovdje bilo neželjenih situacija, ali život je takav da ga ne možemo idealizirati, niti skrivati ono što je ružno. No, upućeni smo na to da se ne okrećemo za sobom, nego da nam pogled bude usmjeren prema budućnosti. Bez obzira na to što se desilo, naši pogledi u budućnost ne smiju biti zamagljeni mržnjom i netrpeljivošću, a ni strahom.
Hrvati su na izazov društva, mlade i krhke demokracije, reagirali pošteno, te u duhu zakona formirali svoje samouprave, koje će samo onda biti u stanju zadovoljiti očekivanja društva i glasača, ako će u svakodnevnim konfliktima i poteškoćama odoljeti svakojakim iskušenjima i ako će uspješno djelovati na očuvanju hrvatskog jezika i hrvatskih kulturnih tradicija u Vojvodini i Državnoj Zajednici.
Čovjek po svojoj naravi želi živjeti slobodno i sigurno, a ukoliko mu je to uskraćeno, on onda želi, makar i teška srca, mijenjati sredinu. Tako se sustav diskriminacije zapravo pretvara u zločin etničkog čišćenja. Samo slobodni ljudi mogu graditi slobodnu državu i odnose utemeljene na pravednosti. Poštivanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina je prvi preduvjet za priznavanje države od strane svjetske zajednice, pa zato još i dandanas nemamo potpuno riješen status naše državne zajednice, a samo slijepi i oni koji to ne žele – to neće da vide.
Što se tiče nacionalne pripadnosti, tu mislim da ne bi smjelo doći do podvajanja, jer je to temeljno, pripadanje hrvatskom narodu i ostvarivanje prava hrvatskog naroda po međunarodnim standardima – to nam mora biti prvo.
Pitanje je svakog pojedinca kako će reagirati i hoće li se sam izdići iznad svog interesa i zastupati interes hrvatskog naroda kojem pripada. Zato pokušajmo na sve moguće načine i činimo sve u smjeru boljeg i prosperitetnijeg života na ovim prostorima.
Osvrnuo bih se i na dugogodišnji rad DSHV-a. Početo je od ničega, a izrasli smo u čvrstu, jaku i organiziranu stranku koja danas ima legitimitet, legalnost i garant je opstanka svih Hrvata na ovim prostorima. DSHV se organizirao, pošto organizirani možemo mnogo lakše predstavljati svoja prava i boriti se za njih. Bilo je i oscilacija u radu stranke, što je i sasvim normalno. Pojedinci se nisu mogli uklopiti, ili su upali u trenutke slabosti, ili su iz nekih, njima znanih razloga, izašli iz stranke. U sadašnjem trenutku stranka je jaka, a samim činom ujedinjenja postala je još jača i stabilnija sa svojim brojnim članstvom, a meni je osobno čast što sam s njima rame uz rame.
Uvjeren sam da se danas nalazimo na velikoj prekretnici samim činom ujedinjenja. Nadam se da će nas ono dovesti u bolje, plodotvornije dane za DSHV, kao i za hrvatsko pučanstvo diljem Vojvodine i Državne Zajednice.
