Arhiv tekstova

Kako, molim?

TUŽBE PO RA­DI­KAL­SKOM UZO­RU

Tijekom četiri godine od Petog listopada bilo je više od 300 sudskih procesa protiv novinara i tužbi za uvredu i klevetu, ali među njima, interesantno, gotovo da nema novinara iz tabloida. Uglavnom su meta ozbiljni mediji i to uglavnom isti oni koji su tuženi svojevremeno po »radikalskim zakonima«, za neke druge stvari. U najvećem broju slučajeva sudovi su donijeli ili oslobađajuće presude za novinare, ili su otezali, pa su tužitelji sami odustajali. Tužitelji su po pravilu bili predstavnici bivšeg režima ili financijski oligarsi. Gotovo da nije bilo situacije da neki aktualni političar tuži nekog, ili je to zanemariv broj slučajeva. Nebojša Bugarinović, predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Dnevnik, 27. veljače

NO­VI­NA­RI – NAJČEŠĆA ME­TA

Mada službeno gonjenje poslenika javne riječi čini oko pet posto ukupnog broja tužbi podnesenih uglavnom za uvredu, klevetu i prenošenje lažnih vijesti – one najviše bole medije. Tužbe protiv novinara podižu lopovi, kriminalci, mafijaši i uvrijeđene javne osobe, obilato koristeći onu pravničku – nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno. Novinar može imati gomilu materijalnih dokaza, hrpu papira i dokumenata koji nedvosmisleno govore o smicalicama i zlouporabama pojedinaca, ali umjesto da se tužiteljstvo po službenoj dužnosti pozabavi daljnjom istragom, najčešće u praksi važi princip da novinar na sudu mora dokazati da je netko, tko je u novinama spomenut, lopov ili lažov.
Po svim istraživanjima naša zemlja zauzima visoko mjesto po korumpiranosti u svim sferama, ali ipak niti jedan prozvani državni dužnosnik iz medijskih afera nije osuđen zbog zlouporabe službenog položaja, pljačke države, krađe zastupničkih glasova i montiranih sudskih procesa. Zato su novinari »zaradili« oko 320 tužbi. Mirjana Živić, novinarka, Dnevnik, 27. veljače

NA­KNAD­NA PA­MET

Naknadno su se i medijski pogoni upregli u Sanaderove politike, po kojoj sada valja demistificirati generala Gotovinu, da bi javnost lakše progutala njegovo uhićenje i izručenje. Ovaj slučaj bismo mogli nazvati »naknadnom pameću« i otrežnjenjem. Tako su medijski razotkriveni i drugi oblici kriminalnih radnji u kojima su sudjelovali hrvatski junaci – generali i viši časnici, a na to su reagirale veteranske udruge da se time kriminalizira cijeli Domovinski rat. Vrijeme je da i Sanader i njegovi sljedbenici jasno kažu, da je i među patriotima bilo i onih koji imaju kriminalni dossier, dapače da su mnogi od njih i nastavili s kriminalnim radnjama i nakon Domovinskog rata. Ta demistifikacija Gotovine i ostalih potrebna je radi moralnog zdravlja nacije, jer kako ćemo inače odgajati buduće generacije, ako zbog patriotizma prešućujemo kriminalne radnje koje su neki od protagonista hrvatske borbe za neovisnost i samostalnost počinili prije, ali i poslije rata? Damir Grubiša, komentator, Novi list, 25. veljače

BU­REK I JO­GURT

Ipak, »dvije Srbije« nisu bez zajedničkog nazivnika. Između njih se nalazi DSS, ali ne kao »most« (jer tu nikakvog mosta ne može biti), već kao pripravnik koga šef pošalje po burek i jogurt, a ovaj, kad se vrati, mora držati jednom rukom burek na radijatoru (da se ne ohladi), a drugu izbaciti kroz prozor (da se jogurt ne ugrije), sve dok se šef ne smiluje da uzme svoj doručak. Samo što u toj igri »toplo – hladno«, DSS nije »pripravnik«, već »stožerna stranka Vlade«, a nismo ni načisto kad je čija ruka u pitanju, odnosno što je na radijatoru, a što na prozoru. Zoran Panović, komentator, Danas, 26. veljače

CR­NO­GOR­SKO BJEŽANJE

Vječito srpsko prokletstvo – da nas mnogobrojni neprijatelji nikako ne ostavljaju na miru, a rijetki prijatelji zabijaju nož u leđa kad to najmanje očekujemo – nastavilo se i ovog nesretnog tjedna. Baš kad je izgledalo da smo u superiornoj prednosti od čitavih 14 dana nad Hrvatima (navodno, vaš generalski deadline za isporuku Gotovine je 17. ožujka; navodno, naš generalski deadline za isporuku dueta Lukić – Pavković je 31. ožujka); kad se ispravno učinilo da su radni posjeti našeg predsjednika Tadića svjetskim supersilama (Libija, Kosovo, Kina) važnije i mudrije nego Sanaderov turistički odlazak u Bruxelles, grad koji nam posebno ide na qurac; kad smo se ohrabrili još jednom dvosmjernom izjavom uskrslog dr. Voje Koštunice da ćemo »nastaviti suradnju s Haškim sudom« ali tako da se ne ugrozi »nacionalni interes«… iza okuke državne krivine sačekali su nas Crnogorci i oholo, lijeno uručili nam zahtjev da se Ono Što Se Zove SiCG pod hitno pretvori u Zajednicu Nezavisnih Država (ZND)! Prevedeno s hrvatskog na novohrvatski, Crna Gora – prirodno i očekivano – ne želi imati ništa sa zemljom Srbijom, isto onako kao što s ovom tužnom otadžbinom svojevremeno ništa nisu htjeli imati ni Slovenci, ni Hrvati, ni Bosanci, ni Makedonci, ni Albanci! Crnogorsko bježanje od Srbije, s kojom, btw, ni mnogi Srbi ne bi voljeli ništa imati, u prvih 24 sata nije naišlo na komentar ovdašnjih dužnosnika. Petar Luković, kolumnist, Feral Tribune, 25. veljače

Podijeli

Tweet