Arhiv tekstova
Denacionalizacija Hrvata u Bačkoj
Na nedavnu vijest da će od sljedeće školske godine učenici prvih razreda u Subotici učiti tzv. bunjevački jezik, u subotičkom tjedniku »Hrvatska riječ« reagirali su mnogi koje je ta najava uzbunila. Svi su se u svojim reagiranjima složili da se, naravno, radi o dijalektu, a ne o jeziku, i to hrvatskom dijalektu koji je među Hrvatima najrašireniji – štokavsko-ikavskom. Dakle, dijalekt bačkih Hrvata govori se i u Dalmaciji, Hercegovini, Lici, Slavoniji, a vojvođanska državna uprava proglasila ga je jezikom i još ga k tome uvodi u škole pod nazivom »bunjevački jezik s elementima nacionalne kulture«.
Neki su u toj odluci prepoznali nastavak miloševićevske politike i pokušaja da se podijele Hrvati kako bi se lakše provela njihova asimilacija. Tako dr. Slaven Bačić, urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, piše da se s novom srbijanskom Vladom reafirmira prijašnja politika odnosa prema Bunjevcima Hrvatima. To znači da se ne rješava problem informiranja na hrvatskome jeziku putem elektronskih medija, da se otvoreno podupire tzv. bunjevačka opcija te da se ne poštuju međunarodne obveze o čuvanju i njegovanju nacionalne, etničke i jezične posebnosti hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori, čime se neposredno ugrožava opstanak hrvatske zajednice na području sjeverne Bačke.
OPASNO ZA DJECU I NJIHOVU SVIJEST: Dr. Slaven Bačić vjeruje da neće izostati reakcija najviših političkih predstavnika hrvatske zajednice u Srbiji i Crnoj Gori, ali i u Hrvatskoj. Na žalost, ta je reakcija zasada izostala, barem što se tiče hrvatskih političkih predstavnika.
Dijalektologinja dr. Sanja Vulić smatra da je odluka o uvođenju »bunjevačkog jezika« u škole vrlo opasna za djecu i njihovu svijest jer se kroz mala vrata pokušavaju ljudi denacionalizirati. »Kao tobože dati privilegiju, a u biti podmetnuti kukavičje jaje da se izgubi hrvatska svijest«, piše dr. Vulić.
Dakle, vlasti su naizgled velikodušne prema manjini – dopuštaju Bunjevcima da govore u školama onako kako su naučili kod kuće, ali im zapravo poručuju: vi niste Hrvati, vi ste Bunjevci. Tom bi se »bunjevačkom nacijom« i »bunjevačkim jezikom« htjelo na brzinu razriješiti hrvatsko pitanje u Vojvodini. Tako se »bunjevački jezik«, pod tim nazivom, ubraja među »vojvođanske poddijalekte«. Hrvati na sjeveru Bačke su se nadali da se poslije petolistopadskih promjena vlasti više neće ponavljati takvi pokušaji nasilne jezične asimilacije. Ta se asimilacija zapravo mogla očekivati jer se radi o sredini u kojoj se ne potiče manjinski jezik u javnoj komunikaciji. Da je situacija drugačija, da se provodi jezična politika kroz školstvo, medije i sve druge mjerodavne institucije, jezična asimilacija ne bi bila moguća ili bi barem bila »ometana«.
INDIKATIVAN IZBOR: Petar Vuković, zagrebački doktorant, rodom je iz Tavankuta i dobro poznaje situaciju u Bačkoj. On tvrdi da je notorna činjenica da među Bunjevcima koji se zauzimaju za »bunjevački jezik« nema obrazovanih lingvista koji bi bili sposobni napisati osnovne jezične priručnike potrebne jednomu standardnom jeziku.
Zbog toga je nužno da se za pomoć obrate srpskim lingvistima, što je, piše Vuković, politički indikativan izbor. Jer, srpska lingvistika ne pokazuje spremnost da prihvati hrvatski književni jezik (već ga i dalje naziva »varijantom srpskog«, a još je gore s bosanskim) pa kako je onda moguće da tako spremno prihvaća »bunjevački jezik«.
Kao jedan od razloga Petar Vuković navodi to što »bunjevački jezik« zapravo ima najmanje izglede da bude prihvaćen među vlastitim govornicima. Jer, oni koji bi mogli prihvatiti bunjevački dijalekt kao jezik jesu, s jedne strane, oni koji su neobrazovani i društveno marginalizirani i zapravo nemaju potrebe za književnim jezikom, dok su, s druge strane, oni koji su jezično ionako integrirani u društvo te zapravo prihvaćaju srpski književni jezik kao »svoj«. Dakle, kome uopće treba »bunjevački jezik«?
Autorica je novinarka iz Zagreba,
tekst je objavljen u »Vjesniku« 1. ožujka
