Arhiv tekstova
Nedopustiva podjela hrvatskog stanovništva
Reagirajući na pokušaj uvođenja »bunjevačkog jezika« u osnovne škole u Vojvodini Demokratski savez Hrvata u Vojvodini uputio je otvoreno pismo javnosti kojeg su do sada potpisali istaknuti hrvatski znanstvenici u Srbiji i Crnoj Gori kao i Hrvatskoj, Mađarskoj i Bosni i Hercegovini te dužnosnici hrvatskih institucija. U pismu se osuđuje nastojanje da se ikavski bunjevački govor uvede u škole namjesto hrvatskoga književnoga jezika, osobito podupiranje ovakvih nastojanja od strane pokrajinske administracije.
Potpisnici ovoga pisma traže da vlasti svih razina domicilne države Srbije i Crne Gore prestanu poticati podjele hrvatske etničke zajednice u Vojvodini, uključujući tu i potporu podjeli jedinstvenoga književnoga jezika kojim se služi hrvatski narod svagdje u svijetu, i da vlasti matične države Hrvatske, poduzmu sve mjere kako bi se zaštitio integritet hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Vojvodini, te najavljuju da će se obratiti i međunarodnim vladinim i nevladinim organizacijama radi zaštite hrvatske manjine na sjeveru Bačke.
Mi, dolje potpisani, pripadnici bunjevačkoga roda,
4polazeći od činjenice da Bunjevci žive na širokome prostoru koji obuhvaća dijelove Hrvatske (Dalmacija, Dalmatinska zagora, Primorje, Gorski kotar, Lika), Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina, zapadna i srednja Bosna), Mađarske (sjeverozapadna Bačka i Budimpešta s okolicom) i Srbije (sjeverna Bačka);
4podsjećajući da su se sa širega područja Dalmacije i zapadne Hercegovine Bunjevci doseljavali tijekom XVII. stoljeća na teritorij između Dunava i Tise, a osobito na područje Subotice, Sombora, Baje, Segedina i Budima, na kojemu su, kao i Hrvati u drugim krajevima, sebe nazivali Dalmatinima i Ilirima, a da su se u Austro-Ugarskoj Monarhiji u borbi za očuvanje narodnih prava namjesto etničkoga imena Hrvati koristili subetničkim imenom Bunjevci;
4imajući u vidu da je novoštokavski ikavski dijalekt, kojim govore Bunjevci, najrašireniji hrvatski dijalekt i da se njime govori u Dalmaciji, Primorju, Lici, zapadnoj Hercegovini, srednjoj Bosni te u vojvođanskom i mađarskom dijelu Bačke, s čime su se slagali i mnogi ugledni srpski lingvisti, poput Pavla Ivića (Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 6, 2. izd., 1990. g., str. 70);
4naglašavajući da na tom dijalektu od XVIII. stoljeća na prostoru koji su naseljavali Hrvati nastaje bogata književnost (Andrija Kačić Miošić u Dalmaciji, Matija Antun Relković u Slavoniji, Emerik Pavić u Budimu) i da je otada upravo štokavska ikavica u temelju općehrvatskoga književnog jezika sve do ilirskog pokreta; da je na štokavskoj ikavici u Budimu zahvaljujući Grguru Čevapoviću 1832. objavljen i prvi cjeloviti hrvatski prijevod Biblije autora Matije Petra Katančića; da se za hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj ikavici zauzimala Zadarska filološka škola i nakon pobjede jezične koncepcije iliraca; da je književnost bačkih Bunjevaca od svojih početaka integralni dio hrvatske književnosti i da je njezin jezik po svemu (grafiji, pravopisu, leksiku, morfološkim i sintaktičkim obilježjima te najfrekventnijim načinima stilizacije) hrvatski, sukladno međunarodnim ugovorima i drugim dokumentima o zaštiti manjina, posebice:
4Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, osobito njezinu članku 5., kojime su vlasti Srbije i Crne Gore preuzele obvezu da će »unapređivati uvjete potrebne za održanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina i očuvanje bitnih elemenata njihova identiteta: vjere, jezika, tradicije i kulturnoga naslijeđa« te da će se »suzdržati od politike i prakse asimilacije pripadnika nacionalnih manjina protivno njihovoj volji i da će ih zaštiti ih od svake akcije kojoj je cilj takva asimilacija«
4potpisanom Sporazumu između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, kojime su se Srbija i Crna Gora obvezale osigurati pripadnicima hrvatske manjine »pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje njihova nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta« (članak 1.) i da će hrvatskoj manjini »osigurati… pravo zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili bi mogla ugroziti njezin opstanak« (članak 2.);
sukladno najvišim aktima u Srbiji i Crnoj Gori, a posebice:
4Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, u kojoj je člankom 50. »zabranjena nasilna asimilacija pripadnika nacionalnih manjina«, čime se država obvezala »zaštiti pripadnike nacionalnih manjina od svake akcije usmjerene k takvoj asimilaciji«, a u članku 52. utvrđeno je pravo pripadnika nacionalnih manjina »na izražavanje, čuvanje njegovanje i razvijanje nacionalne i etničke, kulturne i vjerske posebnosti«;
4Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji u stavku 3. članka 5. »zabranjuje svaku radnju i mjeru nasilne asimilacije pripadnika nacionalnih manjina«; uvjereni da vrijeme srpsko-hrvatskih sukoba pripada prošlosti i da će matične države tih dvaju naroda postati dijelom Europske unije, u kojoj prava nacionalnih manjina i njihova zaštita čine ona politička načela koja su ugrađena u temelje ove zajednice;
4smatrajući da su hrvatska manjina u Srbiji i Crnoj Gori te srpska i crnogorska manjina u Hrvatskoj integralni dijelovi domicilnih društava i država, koji obogaćuju materijalnu i duhovnu kulturu kako domicilnih tako i matičnih zemalja, i da zaštita hrvatske manjine u Srbiji pridonosi ne samo političkoj i društvenoj stabilnosti Srbije nego i razvitku dobrosusjedskih odnosa između Hrvatske i Srbije i Crne Gore;
4posebno ističući da se pripadnost Bunjevaca cjelini hrvatskoga naroda danas osporava jedino u Srbiji, u kojoj su bivše vlasti, čijim se protagonistima danas sudi u Haagu za najteže oblike kršenja ljudskih prava, ovu praksu pokrenule početkom 1990-ih godina tako što su politički, materijalno i kulturno podupirale diobu među domicilnim stanovništvom hrvatskoga podrijetla otvoreno podupirući onu skupinu koja je iz straha, neznanja, materijalnoga ili političkoga probitka negirala pripadnost hrvatskome narodu, pri čemu su najprominentniji među njima bili i među Miloševićevim ministrima za ljudska prava;
4vjerujući da su takve aktivnosti prestale nakon listopadskih promjena 2000. u Srbiji, kada je napokon priznato postojanje hrvatske nacionalne zajednice, nakon čega je ona počela prakticirati svoja manjinska prava, što je pratilo i smanjivanje državne potpore podjeli hrvatskoga nacionalnoga bića u Srbiji i Crnoj Gori radi njegove lakše asimilacije;
4izražavajući nezadovoljstvo što se praksa podjele hrvatskoga naroda na sjeveru Bačke od 2004. godine opetovano provodi na različite načine uz jasnu potporu državnih tijela, za što posljednji primjer — najavljeno uvođenje »bunjevačkog« jezika u škole i priprema »bunjevačke« gramatike i pravopisa pruža najjasnije dokaze o krajnjim ciljevima takve politike;
NAJOŠTRIJE OSUĐUJEMO: Sve čimbenike koji ikavski bunjevački govor bez ikakve znanstvene utemeljenosti pokušavaju uvesti u škole namjesto hrvatskoga književnoga jezika, pri čemu držimo osobito nedopustivim da državna tijela, prije svega u okviru pokrajinske administracije, podupiru takva nastojanja koja za cilj imaju podjelu hrvatskoga autohtonoga stanovništva na sjeveru Bačke radi njegove lakše asimilacije;
NAJENERGIČNIJE TRAŽIMO:
4da vlasti svih razina domicilne države Srbije i Crne Gore prestanu poticati podjele hrvatske etničke zajednice u Vojvodini, uključujući tu i potporu podjeli jedinstvenoga književnoga jezika kojim se služi hrvatski narod svagdje u svijetu, prije svega u samoj Republici Hrvatskoj, a također u Bosni i Hercegovini, pa je ne samo znanstveno i pravno nego i civilizacijski nedopustivo da se na teritoriju Srbije prave umjetne jezične podjele hrvatskoga naroda;
4da vlasti matične države Hrvatske, osobito mjerodavna ministarstva i Sabor, poduzzmu sve mjere kako bi se zaštitio integritet hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Vojvodini, osobito u svjetlu najavljene ratifikacije Sporazuma o zaštiti manjina sa Srbijom i Crnom Gorom.
Radi zašite hrvatske manjine na sjeveru Bačke od aktivnosti usmjerenih na njezinu podjelu u cilju lakše asimilacije njezinih pripadnika u Srbiji i Crnoj Gori, nadležna tijela Vijeća Europe, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Srednjoeuropske inicijative te drugih međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, bit će obaviještena o projektu državnih vlasti Srbije i Crne Gore usmjerenom na stvaranje umjetnoga jezika od dijalektalnoga ikavskoga govora bunjevačko-šokačkih Hrvata.
g
