Arhiv tekstova
Nastavak dijeljenja Hrvata na sjeveru BaČke
Prošloga petka, 25. veljače, predsjednicima i premijerima Srbije i Hrvatske upućeno je otvoreno pismo pedeset uglednih Hrvata bunjevačkog podrijetla, u povodu najavljenoga uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u obrazovni sustav u Vojvodini. U otvorenom pismu se zahtijeva da se prekine s neskrivenim manipulacijama koje za cilj imaju odnarođivanje hrvatskog autohtonog stanovništva u Vojvodini i podsjeća se da se hrvatstvo Bunjevaca osporava jedino u Srbiji, iako oni žive u još tri zemlje – Hrvatskoj, Mađarskoj i Bosni i Hercegovini.
Osim na navedene adrese, otvoreno pismo je upućeno i na još desetak mjerodavnih ministarstava i drugih nadležnih državnih tijela na razini Vojvodine, Srbije i Hrvatske.
To je povod za razgovor sa Slavenom Bačićem, jednim od inicijatora ovoga otvorenog pisma.
HR: Jedan ste od inicijatora Otvorenog pisma koje je potpisalo pedeset uglednih, kako u pismu piše, »pripadnika bunjevačkoga roda« iz Srbije, Mađarske i Hrvatske. Što Vas je motiviralo da to učinite?
Pa vidite, još je u prošlom broju »Hrvatske riječi« ukazano da određene strukture u društvu, na žalost, u posljednjih godinu dana ponovno koriste različite sredstva radi poticanja slabljenja brojčano inače već slabe hrvatske zajednice u Vojvodini. To se radi na raznim poljima, uz rabljenje metoda koji su dijelom viđeni za Miloševićeva režima i njegovih trabanata tijekom 1990-ih godina. Najeklatantniji primjer takve državne politike jest najavljeno uvođenje »bunjevačkog« jezika u škole, što bi se u praksi zapravo odnosilo na subotičko područje, kao centar hrvatske zajednice u Srbiji. Dakle, tek što smo počeli manjinsko školstvo na hrvatskome jeziku, koje, mora se priznati ne ide lako među ostalim i zato što ga nije bilo više od četiri desetljeća kada je ukinuto, ono se nastoji obesmisliti kroz igranje na kartu živog regionalnog naziva dijelova jednog naroda koji preko 300 godina praktički živi u dijaspori. Sve u svemu projekt »bunjevačkog« jezika jest rafinirana metoda denacionalizacije Hrvata u Bačkoj, koja za cilj ima devastiranje školskog sustava na hrvatskom jeziku, kao ne samo jednog od najvažnijeg segmenta manjinskih prava, nego i temelja nacionalnog opstanka Hrvata na sjeveru Bačke.
HR: Potpisnici su pojedinci a ne institucije. Kako to?
Upravo sam htio objasniti da je naglasak ove inicijative na velikom broju uglavnom uglednih pojedinaca, među kojima su svakako i čelnici različitih hrvatskih institucija. Imena koja su podržala ovo pismo, međutim, nisu samo iz Vojvodine. Pedeset bunjevačkih Hrvata potpisnika Otvorenoga pisma upućenog vladama Srbije, Hrvatske i Vojvodine, kao i predsjednicima Srbije i Hrvatske, koji se ovdje pojavljuju kao potpisnici, žele podsjetiti neupućene ali i one koji se prave neupućeni, da su svi oni rodom iz Bačke, bilo iz njezinog današnjeg vojvođanskog ili mađarskog dijela, da je svima njima neprijeporno hrvatstvo Bunjevaca, ali da se ono jedino osporava u Srbiji, među ostalim i kroz pitanje jezika. Potpisnici su, dakle, ponajviše ugledne osobe ili čelnici većeg broja hrvatskih institucija u Srbiji i Mađarskoj, no želio bih naglasiti još nekoliko stvari: prvo, potpisnika ovoga pisma ima nekoliko stotina, a spomenutih pedeset su tek nekakav odabir među tim imenima, drugo, mnoge su hrvatske institucije pomogle u prikupljanju ovih potpisa, prije svih subotička i somborska podružnica Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, i treće, svi zainteresirani i dalje mogu dati svoj potpis na više mjesta: u prostorijama DSHV-a, u HNV-u, HKUD-u »Vladimir Nazor« u Somboru, u HUK »Lajčo Budanović« iz Male Bosne.
HR: U svakoj zemlji postoji definiranje kategorije »nacionalna manjina«. Kako je to riješeno međunarodnim dokumentima a kako u pravu Srbije i Crne Gore?
Nacionalne manjine različito definiraju teoretičari, međunarodni dokumenti ili unutrašnje pravo. No, premda općeprihvaćene jasne definicije na ovome planu ne postoje, ipak je uglavnom neprijeporno što su nacionalne manjine a što su etničke skupine. Za nacionalne manjine je bitno da žive izvan matične države svoga naroda, dok etničke skupine nemaju svoju matičnu zemlju, već se po nekim značajkama svoga identiteta (kulturološke, jezične, vjerske itd.) razlikuju od većine stanovništva u svojoj zemlji (najpoznatiji je primjer Roma, ali u ovu skupinu ulaze i Katalonci, Baski, Korzikanci itd.). Naš zakonodavac, međutim, ne pravi ovu razliku već ih sve naziva nacionalnim manjinama.
Unutarnja zakonodavstva međutim često idu i dalje, pa poimence nabrajaju nacionalne manjine. Takav je npr. slučaj s Hrvatskom, čiji propisi izrekom nabrajaju tko se smatra nacionalnom manjinom, dok u zakonodavstvu naše zemlje toga nema, već je ta mogućnost načelno otvorena za sve.
HR: Da li se prema ovim kriterijima može govoriti o postojanju zasebne nacionalne manjine Bunjevci, ukoliko bunjevački Hrvati »polažu pravo« na isto kulturno nasljeđe i kulturne odrednice kao i »samo Bunjevci«?
Iz te apsurdne zakonske definicije nacionalne manjine i taksativne neodređenosti manjina, proizlazi i apsurdna mogućnost relativno većeg broj opcija na ovome planu. Jedna od njih jest i pravno omogućavanje konstituiranja Bunjevaca ne-Hrvata, dakle specifičnosti koja postoji samo u jednoj od četiri zemlje u kojima Bunjevci žive (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Srbija).
Dakle, pravno Bunjevci mogu postojati kao nacionalna manjina u Srbiji, no mislim da je pitanje njihova kulturna naslijeđa i njihovih kulturnih odrednica već prijeporno. Naime, oni iz svega objektivnog kulturnog naslijeđa u cijelom ugarskome Podunavlju uzimaju tek ono što odgovara njihovoj političkoj projekciji, dok teško mogu smatrati svojim npr. Tomu Vereša ili Antu Sekulića. Dakle, riječ je o izrazitom subjektivizmu radi političkih ciljeva.
HR: Kakve su posljedice toga, u pravnom, političkom i kulturnom smislu, što je država priznala kao zasebnu nacionalnu manjinu Bunjevce?
Da je to paradoks, pokazuje i povod za ovo Otvoreno pismo, koje je razlogom našeg današnjeg razgovora, a to je pokušaj stvaranja novog jezika, od dijalekta jednoga naroda a uz pomoć drugog »rivalskog« naroda. No, iz tog subjektivnog pravnog priznavanja jedne objektivno subetničke skupine za nacionalnu manjinu, njihovi predstavnici zahtijevaju manjinska prava, kojima vlasti udovoljavaju.
No, da odgovorim na Vaše pitanje, politički, to je nastavak dijeljenja Hrvata na sjeveru Bačke radi njihova lakšega asimiliranja, kako je to i navedeno u Otvorenom pismu, dok se u kulturološkom smislu stvaraju apsurdne situacije, poput te da Bunjevci ne-Hrvati kao svoj standard rabe srpski jezik, subjektivno određuju svoje kulturne odrednice itd.
HR: Ima li ovakvih primjera još u svijetu?
Pa dovoljno je već vidjeti što ima u Srbiji. Zahvaljujući spomenutom manjinskom zakonu iz 2001. godine, osim nacionalnoga vijeća Bunjevaca ne-Hrvata imamo još i nacionalna vijeća Aškalija ne-Roma te Vlaha ne-Rumunja.
Kada je riječ o svijetu, postoje različiti oblici negiranja manjinskih prava. Uzmimo samo primjere Bugarske ili Grčke koje još uvijek ne priznaju postojanje turske manjine, već ih službeno smatraju Bugarima ili Grcima tek druge vjeroispovijedi. Kada je riječ o Francuzima, ostavljajući po strani što oni također ne priznaju postojanje nacionalnih manjina u njih, slučaj jezika etničkih Nijemaca iz Alsaca i Lorraine dosta podsjeća na naš slučaj. Naime, Francuzi smatraju da je jezik koji koristi etničko njemačko stanovništvo iz Alsaca i Lorraine nije njemački jezik već zaseban jezik, u kojem, eto ima i različitih utjecaja s njemačke i francuske strane. Apsurdno je, ali ništa manje nego slučaj bunjevačkog jezika.
No, ni mi nismo jedinstveni kada je riječ o Hrvatima. Poznato je da se u Mađarskoj Hrvati također skrivaju pod različitim imenima, osim Šokaca i Bunjevaca, tu su i Bošnjaci i Raci. Isto tako u Rumunjskoj postoje Karaševski Hrvati ili Karaševci, kojima mnogi srpski krugovi osporavaju pripadnost hrvatskom narodu, već ih smatraju Srbima katoličke vjere.
HR: Postojanje neke nacionalne zajednice uključuje i spremnost određenog broja građana da se izjasne o svom nacionalnom identitetu. Gdje su granice toga i znači li to da država treba svakoj skupini koja se izjasni na određeni način omogućiti konstituiranje kao zasebne zajednice s određenim nacionalnim pravima, kao na primjer Vojvođani, Jugoslaveni, Lale, Šumadinci?
Pa, teško da se slučaj Bunjevaca može smatrati nacionalnim identitetom, već tek etničkim, premda je strogo gledano objektivno u pitanju subetnički identitet. Ostavljajući, međutim, po strani ostale čimbenike koji uvjetuju postojanje neke etničke i nacionalne skupine, koji su u krajnjoj liniji ipak irelevantni za pitanje identiteta Bunjevaca ne-Hrvata, ono što ključno determinira samu njihovu egzistenciju jest državna potpora tome projektu.
Njega je stvorila Miloševićeva politika, ona ga je pothranjivala i podupirala, s njegovim odlaskom ona je bitno smanjena. Najnovijom promjenom vlasti ovo se pitanje ponovno jasno podupire, istina u ponešto izmijenjenim okolnostima.
Slobodan sam usporediti egzistencijalnost državne potpore ovom projektu sa šovinizmom. U svim modernim društvima postoji određen postotak šovinista, obično oko pet posto, negdje više negdje manje. No, dok god su oni na marginama, država stvar uglavnom uspješno kontrolira. Kada, međutim, šovinizam postane dio državne politike, onda nastaju prilično ozbiljni problemi.
Mislim da je takav slučaj i s »bunjevačkim« jezikom i Bunjevcima: da nema proaktivne državne potpore cijelome tome projektu, ne samo da bi fenomen kvantitativno bio skromniji, već bi nedostajalo resursa za njegovo forsiranje.
HR: Bunjevci sebe percipiraju kao »državotvorni« narod i tvrde da ime je matična država Srbija. Što znači ta kategorija »državotvorni« i kako je to spojivo sa statusom nacionalne manjine?
Dobro ste primijetili da su te dvije kategorije logički posve suprotni pojmovi. Apsurdnost toga vidi se i na ovome planu: dok je »državotvornost« arhaična jezično-politička tvorevina, »nacionalne manjine« su proizvod najnovijega doba. Već i ovo samo za sebe dosta govori o zastupnicima ovih ideja.
HR: Što govore povijesni dokumenti o podrijetlu Bunjevaca i znanstvene potvrde pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu?
Pa vidite, ovdje najprije treba praviti razliku između etnogeneze i nacionalne svijesti. Dok se za ovo prvo nastoji otići što dublje u prošlost, dotle je ovo drugo proizvod novoga doba – građanskoga društva. Prvi poznati spomen bunjevačkog imena je tek XVI. stoljeća, pa je onda teško utvrđivati etnogenezu ove skupine. Prije bi se moglo govoriti o pojavi imena za dio jedne vlaške skupine, i onda raspravljati o etnogenezi Vlaha, o kojoj ima nekoliko teorija. No, kada je riječ o Bunjevcima, oni se najčešće dovode u vezu s miješanjem vlaškog i hrvatskog stanovništva. Posve je drugo pitanje formiranje nacionalne svijesti u Bunjevaca. Za razliku od Bunjevaca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su se prirodno utopili u hrvatsku naciju, u odnosu na Bunjevce u bivšoj Ugarskoj, situacija je bila posve drukčija. Bunjevci u Ugarskoj živjeli su u enklavama izvan matice, izvan glavnih političkih tokova (kakav je prije svega bio Ilirski pokret), nisu sudjelovali u standardizaciji hrvatskog književnog jezika premda im je govorni bio zajednički s većinom Hrvata, bili su izvan domašaja hrvatskih županija gdje se ova standardizacija ukorjenjivala u puku. Dodaju li se tome, s jedne strane, stalne tendencije domicilnih država da potiču regionalnu svijest Bunjevaca i sprječavaju njihovo inkorporiranje u hrvatsku naciju, a s druge strane, prirodnu težnju većine pojedinaca da će osobni probitak biti lakši ako se utopi u većinu, jasno je zašto smo tu smo gdje smo.
HR: Ali, kako je onda moguće da se do danas pojavljuju »teorije« o zasebnom narodu Bunjevcima?
Zavisi gdje! U prošlosti su takve teorije zastupali mađarski i srpski znanstvenici, dok su Mađari takva stajališta danas napustili i neprijeporno smatraju Bunjevce Hrvatima.
Jedan od posljednjih najtvrdokornijih mađarskih zastupnika teze o Bunjevcima kao zasebnom narodu jest bio Bernardin Unyi, inače rodom iz Bača. On je bio ideolog mađarskoga fašizma za pitanje Bunjevaca i Šokaca, a za vrijeme Drugog svjetskog rata je i napisao knjigu o tome. Vrlo je zanimljivo da se današnji pobornici ideje o Bunjevcima kao zasebnom narodu ponajviše pozivaju na ovog autora, koji je inače nakon Drugog svjetskog rata optirao u Mađarsku.
HR: Kako tumačite činjenicu neosjetljivosti pokrajinske vlasti za ovo pitanje, a po logici stvari bi oni prije svega, trebali biti osjetljivi na nacionalno manjinska pitanja?
Naravno da se slažem da je to ne samo hipotetički točno, već da se i u praksi se pokazalo niz puta točnim, ali da to ipak nije uvijek tako.
Međutim, onda bi najprije trebalo nastaviti i priču o Unyiju. Upravo je Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje poduprlo za vrijeme vlade DOS-a prijevod Unyijeve knjige na srpski jezik. I sada opet isto to tajništvo forsira uvođenje »bunjevačkog« jezika. Ja, naravno, ne znam, tko u tom tajništvu gura prijevod jedne knjige Horthyjevog ideologa za Bunjevce i Šokce na srpski jezik, kao što ne znam ni tko forsira kidanje hrvatskog jezika, ali je očigledno da netko iz tog ministarstva radi dobro na problemu denacionalizacije Hrvata odnosno forsiranju podjela na Bunjevce i Hrvate.
No, to na žalost, nije usamljeni slučaj ograničavanja manjinskih prava od strane pokrajinskih tijela. Priča o TV Novi Sad, kao servisu svojedobno ustanovljenom upravo ponajviše radi manjinskih zajednica dobro Vam je poznata. Manje je poznat slučaj da i neka druga pokrajinska tijela ne komuniciraju dovoljno s predstavnicima Hrvata po pitanju službene upotrebe hrvatskog jezika, koje je ipak par excellance manjinsko pitanje – pa imamo situaciju da se skupštinski prevodilac, članovi pododbora za utvrđivanje istovjetnosti tekstova propisa za hrvatski jezik kao i sudski tumači za hrvatski jezik biraju i imenuju bez da su izvršene makar prethodne konzultacije o tome pitanju.
Dakle, svakako bi trebalo još raditi na tome planu, ali pitanje je koliko je autentična želja ne samo pokrajinskih tijela već ponekad i naših predstavnika da se nešto odlučujuće učini na tome planu.
HR: Što znači za djecu odgoj u »bunjevačkom duhu« i uvođenje »bunjevačkog jezika« u škole u suvremenom društvu?
Mislim da ni ljudima koji su to smislili i koji to provode nije sasvim jasno. Ali je zato neprijeporno da bi taj bunjevački duh i bunjevački jezik bio svakako ne samo ahrvatski nego i antihrvatski, i u tome se iscrpljuje njegova temeljna svrha. g
